Zagrebački gradonačelnik, nezadovoljan izgledom pojedinih zgrada u povijesnoj gradskoj jezgri, uznemirio je stanare ultimatumom da obnove zapuštene zgrade, u suprotnom, obnovit će ih Grad o svom trošku i zbog toga na njih upisati suvlasništvo. Hoće li Grad preuzeti njihove stanove i iseliti ih zato što s mirovinama ne mogu obnoviti pročelja, pitaju se, preplašeni da je takav ultimatum prvi korak do ostvarenja starih prijetećih glasina.
Još od privatizacije stambenog fonda priča se, naime, kako zgrade u gradskom središtu propadaju zbog siromašnih stanara, pretežno umirovljenika, te da bi u njih trebali useliti oni koji imaju novca za održavanje. Takvo rješenje, međutim, izgleda logično samo onima čije se kože ne tiče. Stanarima, uglavnom starijim ljudima, preseljenje u kvartove gdje je stanovanje jeftinije gotovo je ravno smrtnoj presudi, iako se u razvijenim europskim zemljama, čak i onima s najvišom socijalnom osjetljivošću, poput skandinavskih, takvo što podrazumijeva.Održavanje zgrada nakon privatizacije postala je isključivo obveza stanara koji su otkupili stanove.
Vlasništvo je, pak, osim prava, i velika obveza. U ovom slučaju i prema gradu, jer zgrade su sastavni dio njegove cjelokupne slike. No u sveopćem siromaštvu obnova zgrada, posebice onih u središtu koje podliježu i skupim konzervatorskim zahvatima, većini su stanara nemoguća obveza. Uzimajući to u obzir, Zagreb je uskočio sufinanciranjem radova od 25 do 50 posto, a gradsko stambeno poduzeće i sa 15-godišnjim kreditima.
Izazvalo je to veliko zanimanje, ali nakon procjena vrijednosti radova, od tristotinjak zgrada obuhvaćenih tim programom, u tri godine obnovljeno ih je samo četrdesetak.Gradska je pomoć, očito, nedovoljna. No ako se ne može povećati, treba tražiti druge načine i mjere da se ubrza obnova zgrada. Ultimatumi sigurno nisu jedna od njih.
