Dok je predsjednički kandidat Milan Bandić u gubitničkom gnjevu govorio o navodnoj medijskoj mržnji koja se tijekom kampanje poput kakva prokletstva obrušila na njega, a šef njegova izbornoga stožera Duško Ljuština uporno zazivao, kao što teški bolesnik zaziva čudotvoran lijek, glasove dijaspore nadajući se da će u zadnji trenutak nešto promijeniti, malo je tko u tom bolnom “trenutku istine” pomislio na druge velike izborne gubitnike.
I dok je Bandićev “kamikaza stil” u konačnici imao neku svoju unutarnju logiku – jer da su birači prepoznali njegovo duboko oranje Hrvatske, “nezavisni” bi kandidat zadovoljio sve svoje političke ambicije – njegovi pomagači nipošto nisu mogli računati na tako veliku nagradu. Doduše, da je Bandić pobijedio, dobili bi priznanje da su zaslužni za njegov uspjeh, ali bi sva slava pripala Milanu, koji “dela kao konj”. No sada, kad su Bandić i njegovi suputnici doživjeli pravi izborni debakl, rane svih gubitnika jednako su velike i bolne. Bez obzira na to jesu li izravno podržali Bandića, kao što je to neoprezno učinila Crkva; doživjeli izborno poniženje, kao što ga je doživio HDZ; ili su se u toj gubitničkoj oluji, kao što je slučaj s Zagrepčanima i dijasporom, našli sasvim slučajno. Kako bilo, poraz je neugodan, boli i rane sporo zacjeljuju.
Široka ruka
U dugoj izbornoj noći kamere nisu pratile zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, ali možemo pretpostaviti da mu nije bilo lako. Nije Milan Bandić bio njegov prvi izbor, ali kad je trebalo izabrati između formalnog vjernika i deklariranog agnostika, crkveni vrh nije dvojio nijednog trenutka. Glas Koncila je “vjerničkom puku” jasno nacrtao za koga treba glasati, a kardinal Bozanić je između dva izborna kruga našao vremena i primio “pravog kandidata”. Milan Bandić je zatim, umjesto partijske knjižice, uzeo križ i poput kakva fanatična propovjednika hodao Hrvatskom hvaleći se da ima potporu Crkve. Ostaje nejasno zašto je kler, ničim izazvan, išao tako daleko pa se opredijelio za jednog kandidata.
To više što nijedan od njih, gledajući posve s crkvene pozicije, nije bio dostojan “crkvenog pečata”. Mogao je Bozanić ostati neutralan i nitko mu ne bi mogao prigovoriti. Ovako se nakon izbora vrh Crkve našao na strani suprotnoj od svoga vjerničkog naroda. Crkveni vrh se u ovom slučaju ponio poput nekih stranačkih oligarhija koje iz nekih svojih uskih interesa često rade suprotno od onoga što narod želi. Moglo bi se prigovoriti Crkvi da joj je i u ovom slučaju manifestacija bila važnija od stvarnog stanja duha. Jer po čemu je to Bandić bolji čovjek i kandidat od Josipovića – valjda je jedan o glavnih ciljeva Crkve da vjernika izgradi u dobra čovjeka? Samo zato što jedan tvrdi da ide na misu, a drugi da je agnostik.
Jesu li crkveni oci sagledali njihovo javno djelovanje, njihov borbu za opće dobro te vodili računa i o nekim drugim važnim “detaljima“ iz Mojsijevih deset zapovijedi? Važnije su im i ovoga puta bile riječi od djela. Kao što je vrlo često borba za nacionalne interese bila dobra krinka iza koje su se skrivali neki vrlo prizemni interesi, tako ni križ ne može nikoga amnestirati od njegovih grijeha. Kad se strateške odluke donose bez prevelika razmišljanja, onda je neminovno razočaranje. Nije samo problem u tome što je, gledajući iz crkvene perspektive, pobijedio “komunjara”, nego je pravi problem u tome što je za “crvenog” glasao i dobar dio vjernika. I što je najgore, suprotno od onoga što su im “naredili” crkveni poglavari.
Netko će s pravom reći da kršćanski kriteriji nisu bili u prvom planu, nego da je u prvi plan došla Bandićeva široka ruka koja je znala napuniti “crkvenu škrabicu”. Nakon ovih izbora srušena su dva mita. Jedan o tome da crkveni vrh uvijek donosi dobre odluke, a drugi, možda još važniji, da Crkva u Hrvatskoj uvijek može presudno utjecati na društvene procese. Treba ovdje spomenuti da je Crkva nekritično podržavala Ivu Sanadera te da još uvijek nije smogla snage kritički progovoriti o njegovome mandatu i svojim zabludama. Neće valjda biti da se grijesi lakše praštaju onima koji Crkvi pomažu novčanim prilozima.
Dok je Bandić “samo“ načeo autoritet Crkve, bez pretjerivanja se može reći da je ponizio Hrvatsku demokratsku zajednicu, čiji je kandidat ispao već u prvom krugu. Predsjednički kandidat Andrija Hebrang, kojeg je prije sramotna bijega oktroirao Ivo Sanader, doživio je neviđeni poraz osvojivši tek 12 posto glasova. Premalo za stranku HDZ-ova potencijala i ugleda. Kako u šali znaju reći neki komentatori, toliko bi glasova na predsjedničkim izborima dobio i malo umiljatiji kućni ljubimac da ga je kandidirao HDZ.
I sada, kad je doživjela izborno poniženje, stara HDZ-ova garda se pojavljuje kao spasonosno rješenje za Hrvatsku. Dobro je što su se riješili Sanadera, ali jadna nam majka ako Hrvatsku u 21. stoljeću budu vodili Jarnjak, Šeks i Hebrang koji je, ako se dobro sjećamo, rekao da će napustiti politiku ako ne uspije na izborima. HDZ je doživio ovakav poraz jer u njemu ne postoji unutarstranačka demokracija, o čemu je ovih dana vrlo nadahnuto pisao i Ivan Aralica. Jer da su provedeni unutarstranački izbori, nema nikakve sumnje da bi kandidat HDZ-a bez problema ušao u drugi krug.
Dijaspori unaprijed poraz
Milan Bandić izgubio je predsjedničke izbore i u Zagrebu, u kojemu vedri i oblači već deset godina. Sada se, ranjen i izmučen od borbe za predsjedničku fotelju, ponovno vraća u grad u kojemu je doživio svoje zvjezdane političke trenutke. Ali više nikad neće imati moć koju je imao do prije nekoliko dana. Na krilima uspjeha na predsjedničkim izborima, Zoran Milanović će učiniti baš sve da mu pokaže tko je gazda u glavnome gradu.
U tome će mu svesrdno pomagati i Skupština u kojoj SDP ima većinu. U tom nadmudrivanju, a vrlo često i bespoštednim sukobima, najveće će žrtve biti Zagrepčani. Dok se politička zavrzlama ne rasplete, a neće tako skoro, Zagreb će stagnirati. U ovoj pat-poziciji i Bandić i Milanović imaju vrlo uvjerljive argumente. Već sad možemo pretpostaviti da će Bandić ponavljati da su ga građani izravno izabrali za gradonačelnika te da ga jedino oni mogu smijeniti. Na drugoj strani, osokoljeni Milanović, može uzvratiti da je Bandić izabran kao SDP-ov kandidat te da je bez “majčice Partije” tek nešto utjecajniji od “vidovitog Milana”. Milanović svoje “teze o Bandiću” uvijek može potkrijepiti rezultatima na predsjedničkim izborima.
Ne treba žaliti HDZ ni Bozanića jer su dobili ono što su zaslužili. Najtragičnija je na ovim izborima ispala dijaspora, posebno Hrvati iz Bosne i Hercegovini. Oni su sudjelovali na izborima u kojima su unaprijed bili osuđeni na poraz. Već su dugi niz godina “žrtveni jarci“ za sve hrvatske probleme. Sporno je i njihovo pravo glasa. Sada će im se biti teško suočiti s time da su glasali suprotno od onoga što žele Hrvati iz Hrvatske. Ovakvim izbornim preferencijama samo su navukli bijes na sebe, a da zapravo ne bi bili pobjednici ni da je pobijedio njihov kandidat. Političari ih se sjete samo kad trebaju njihove glasove.
Preko tamošnje političke elite, koja je svjetlosnim godinama udaljena od interesa običnih građana, hrvatska politika ponekim milodarima kupuje njihovu naklonost. Nakon ovih izbora uopće ne bi bilo čudno da sami Hrvati iz BiH pokrenu inicijativu da im se oduzme pravo glasa. Ne mogu presudno utjecati na izbor, a svaka njihova autentična volja u Hrvatskoj se dočekuje s nepovjerenjem. Kakav bi se tek gnjev obrušio na njih da je tih 100-ak tisuća glasova odlučilo o pobjedniku.
Bandićeve kolateralne žrtve: Crkva, HDZ, Zagrepčani i dijaspora
Bandić je doživio pravi debakl, ali rane svih gubitnika jednako su velike i bolne bez obzira na to jesu li izravno podržali Bandića ili se slučajno zatekli u gubitničkoj oluji.
Komentara 91
onoliko koliko utjecaja u hrvatskoj ima katolička crkva imaju i drvni zagrepčanci u zagrebu. a, toliko utjecaja u hrvatskoj ima i srpska zajednica odnosno pravoslavna crkva. ovaj put su pobijedili agnostici. ali, jedini pravi pobjednici su oni kojima se hrvatska demokracija klanja na svakim izborima. vječni pobjednici su stvoritelji demokacije odnosno glavosjeci titove komunističke jna. braniteljima i stvoriteljima demokracije tako je svejedno u kojoj državi im se narod klanja. ovaj puta je to u hrvatskoj.
santos Da ti Slovenac ksže kako se piše hrvatski: \"Spram Zagrebu\"
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Milan Bandic nikada ne bi osvojio nikakve izbore da su i razumni isli na izbore..Sa tom kreaturom bi se zaista trebali pozabaviti nadlezni organi kao signal da ozbiljno misle svojim pricama o borbi protiv lopova.. A od kuda toliki animozitett pojedinaca prema crkvi, trebalo je doci do ovih izbora pa da vidim ....