Toplinski udar što ga putnik pretrpi kad se za užarena kolovoskog dana
iskrca iz minibusa na prašnjavu kolodvoru tromilijunskog sirijskog
velegrada Alepa dade se usporediti jedino s kulturnim šokom – jer će ga
usred Bliskog istoka lokalno stanovništvo dočekati prijateljski, u
najmanju ruku kao da im je rod rođeni.
Prometni krkljanac i zaglušujuća buka truba, kojima se u primjeni
“prava jačega” stalno služe svi vozači, pješaku, doduše, poručuju da
nije poželjan na cesti, barem ne ako ne može trčati. No, u tome gradu,
u kojemu semafor ne znači ništa, a jedini apsolutni vladar je
policajac, djeca i mnogi odrasli pozdravljat će vas na ulici
jednostavno zato što im je to zgodno. Pitat će vas odakle ste i bit će
im jako drago što razgovarate. Ako ste razgovorljiviji, u slučaju
duljeg opisa domovine, dojmova o Siriji, uspjeha hrvatske nogometne
reprezentacije i obiteljskog stanja, obavezno će vas pozvati kući na
čaj.
Imate li vremena, prihvatite. Bit će vam zanimljivo, a uočit ćete i da
se ispod gomila artikala u dućanima u centru, načičkanih uza zidove
uobičajeno zakrčenih ulica, krije arhitektura koja oduzima dah.
Unatoč tomu što je Alepo vrlo prljav, od povijesne jezgre, čiji temelji
pamte možda i 8000 godina, pa do najnovijih modernih predgrađa
primjećuje se brižno urbanističko planiranje, za kojim netko s naših
prostora može samo uzdisati.
I Damask, koji je oduvijek bio “sveti grad”, i Alepo, još od Rimljana
stalno trgovačko središte, svaki za sebe tvrde da su najstariji stalno
naseljeni gradovi na svijetu, a konfrontiraju se i stoga što u svakome
postoji po jedna lubanja sv. Ivana Krstitelja.
Prijepodneva na
arheološkom lokalitetu u Palmyri pripadaju beduinima i turistima na
devama
Povijesni Damask
Alepo se ponosi Velikom džamijom, monumentalnom citadelom koja se
othrvala Bizantu i križarima, i “sukom”, labirintom srednjovjekovnih
natkrivenih uličica koje služe kao bazar. Damask, pak, krasi povijesna
jezgra s briljantnom kršćanskom četvrti do koje nas je odveo
Austrijanac Manfred, pripadnik UN-ovih postrojbi na Golanskoj
visoravni, a na kojega smo naletjeli u čajani dok je pušio nargilu. Dok
nas je vodio do Ananijine kuće, u koju je pred obraćenje doveden
slijepi sv. Pavao i u čijem podrumu i danas postoji kapelica, Manfred
nam je rekao da je na Golanskoj visoravni danas mirno.
– Prolaze jedino krijumčari. Nazivamo ih “trgovcima” i ne diramo ih –
kazao je Austrijanac.
Damask danas intenzivno obnavlja kršćansku četvrt, no apsolutno najveći
ponos grada ipak je džamija Umayyad, sagrađena na mjestu 3000 godina
starih poganskih te na temeljima rimskih hramova, a po svetosti je u
islamskome svijetu odmah iza džamija u Meki i Medini.
Iako se i u konzervativnom Alepu, premda su žene uglavnom pokrivene
čadorima, posvuda prodaje seksi rublje, Damask je puno moderniji i
čistiji, a žene ondje uglavnom nisu pokrivene, neke čak nose
minisuknje. Najsvjetliji trenutak putovanja po Siriji ipak je posjet
Palmyri, gradiću sa 40.000 stanovnika, koji se od Sirijske pustinje,
kojom je okružen, brani oazom uz koju je na “Putu svile” iznikao prije
4000 godina. Iako posjetitelj danima može u transu lutati kroz 50
hektara izvrsno očuvanih rimskih ostataka, razgledati stotine metara
nizova stupova i hramove što strše iz pijeska, a na zalasku i u zoru
djeluju bezvremeno, najveće bogatstvo Palmyre ipak su njezini
stanovnici.
Čajane s nargilama vrlo
su popularne, no u njima nema žena, barem ne domaćih, jer bi, da koja
slučajno uđe, svi muškarci, navodno, iz protesta uvrijeđeno izašli van
Tamo smo upoznali beduine iako smo im šatore viđali tijekom vožnje kroz
pustinju.
Nakon što su uobičajenu zaradu priskrbili iznajmljivanjem deva za
jahanje agencijinim turistima tijekom vrlo vjetrovita prijepodneva
(posvuda u Siriji stalno puše), Muhamed Ali i njegov prijatelj Maher
nagovorili su nas na besplatno jahanje, a potom nas odveli na bogat
doručak u svoj veliki šator. Na motoru, ne na devi.
Kult gostoljubivosti
Takvoj se ljubaznosti kod beduina ne treba čuditi jer, iako je Arapima
gostoljubivost kult, beduini su prema putnicima morali biti posebno
susretljivi kako bi uzajamno se pomažući preživjeli stoljeća u
pustinji.
Za stolom u dvorištu naši novi prijatelji i njihovi kolege pokazali su
nam bogatu srebrnu ogrlicu, staru između 200 i 300 godina, tek kupljenu
od beduinskih plemena iz pustinje. Kada smo ih upitali zašto beduini
prodaju obiteljsko srebro, odgovorili su kako od 2000. vladaju velike
suše.
– Mijenja se klima. Poskupjela je hrana, a beduini jedva prehranjuju i
deve. Ove godine, čini se, suša bi ipak mogla izostati. Svi se tomu
nadamo – objasnio nam je jedan od beduina, uz obavezan “inašalah” (ako
Bog da).
Muhamed Ali povjerio nam je kako muku muči s nepismenošću (iako govori
engleski), a i nije mu drago što je odvojen od obitelji. Maher nam je
rekao da mu je u Palmyri dobro, a Alepo, pak, ne podnosi do te mjere da
svojedobno u grad nije htio pratiti ni svoju tadašnju djevojku
Engleskinju.
Ako ste pričljivi, u Palmyri će vas na ulici već drugi dan boravka
gotovo svi pozdravljati, a uz malo sreće “trpjet” ćete bezbrojne pozive
u njihove vrtove prepune maslina, palmi, datulja, pistacija, šipka, a u
ponekima ima i bazena s izvorskom vodom.
Vjernici često u
džamijama nakratko i odrijemaju
Kao i svi u Siriji, jako vole djecu, mačke, a imaju i duha, pa kad nam
je jedan od trgovaca povoljno nudio nakit – ručni rad – a mi ga upitali
kako ga je izradio kad mu je jedna ruka u gipsu, uz blagi smiješak
uzvratio je da se snašao i s jednom. Poslije je priznao da je stradao
igrajući nogomet. U Palmyri su i dvije hrvatske tvrtke koje se bave
crpljenjem nafte. Hrvate svi jako cijene jer su prije svega vrlo
druželjubivi i srdačni, a usto za lokalne prilike mogu i jako puno
popiti.
Globalno zatopljenje uzima svoj danak i u dalekoj, izoliranoj Siriji, u kojoj zbog sve dugotrajnijih velikih suša poskupljuje hrana