Hrvatska se nalazi među zemljama EU s najvećom stopom rizika od siromaštva koja iznosi visokih 20 posto. Među sve siromašnijim stanovnicima u državi mlade su nezaposlene osobe koje teško pronalaze sredstva za egzistenciju pa postaju korisnici pučkih kuhinja, ali i domova za zbrinjavanje beskućnika, upozoreno je na 6. nacionalnom susretu o beskućnicima održanom jučer u Zagrebu.
>> Tmuran portret sve siromašnije Hrvatske
Evidentiranih 600
Iako neoženjeni ili rastavljeni muškarci u dobi od 52 godine predstavljaju prosječnog hrvatskog beskućnika, zbog krize je u toj marginaliziranoj kategoriji sve više žena, djece i mladih. Hrvatska broji oko 600 evidentiranih beskućnika, a većina ih je zbrinuta u prihvatilištima, no ima i onih koji su potpuno odali skitnji, alkoholu a nerijetko i prosjačenju.
– Beskućnici se hrane u pučkoj kuhinji, spavaju po napuštenim objektima, podrumima, na javnim mjestima, pa čak i u štalama ako nisu od onih rijetkih sretnika koji su pronašli mjesto u podkapacitiranim prenoćištima – oslikao je situaciju Zvonko Mlinar, pomoćnik ravnatelja zagrebačkog Crvenoga križa. Upozorava kako sve do 2007. godine ta izrazito ugrožena kategorija stanovnika nije ni spominjana u Hrvatskoj, a intenzivniji rad na njihovu zbrinjavanju, smatra Mlinar, potaknuo je tek memorandum potpisan na tu temu s Europskom komisijom.
Nikako do posla
Kamen spoticanja za beskućnike jest i nemogućnost da nađu posao.
– Oni imaju nisku razinu obrazovanja, zastarjela znanja koja im ograničavaju sudjelovanje na tržištu rada, ali i ostvarivanje prava socijalne i zdravstvene skrbi. Mnogi nemaju ni osobne dokumente – kaže Đordana Barbarić, predsjednica Udruge MOST.
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić ustvrdio je kako glavni hrvatski grad ima najbolju skrb u Europi za tu vrstu socijalno ugroženih građana.
– Obišao sam gotovo sve glavne gradove Europe i veliki dio gradova svijeta i tvrdim da Zagreb ima najbolju skrb za beskućnike – pohvalio se Bandić.
Ovaj prizor trebao bi krasiti zidove, Sabora, Vlade, svih ministarskih i predsjedničkih uzglavlja. Želim da im memorirani prizori beskućnika, sirotinje koja nema za najosnovnije, odbačenih i neprihvaćenih bolesnika, kojima su uskraćena sva prava ljudska prava. Ovi vladajući Dr trebali bi doživjeti sva ljudska poniženja, da bi shvatili kako se svi oni koji su na bilo koji način pokušali bezuspješno zatražiti pomoć osječaju. Takvi vladajući koji bi pravedno uspjeli dovesti do reda i na takav način kažnjavati sigurno bi unaprijed razmislili o svojim zločestim iživljavanjima, nad onima koji im dozvoljavaju. Do kada će se ovi gledati, svojom bahatošću vladati, te prijetiti ako im se suprostavite tražeći svoja prava. Mnogo puta čujem, starije a i mlađe građane koji izjavljuju da im se gadi gdje žive, a ja kažem da će sve više takvih biti. Zar smo svi maloumni?