U Hrvatskoj, zemlji znanja, o kakvoj smo godinama prije sanjali, a onda shvatili da će nam teško, ili nikada, san postati stvarnost, osnovna škola je obvezna, samim tim i besplatna.
Ili bi barem trebala biti. Istina, samu školu, odnosno boravak djeteta na nastavi i rad nastavnika, roditelji ne plaćaju izravno, financira se to iz državnog proračuna, ali gotovo sve drugo roditelji plaćaju iz vlastitih džepova.
Mnogi su već odavno naučili da ih u školama povremeno zamole da sudjeluju u kupnji toalet-papira i ostalih higijenskih potrepština, da financiraju ili sufinanciraju prehranu djece u školi, a plaćanje jednodnevnih ili višednevnih izleta i ekskurzija te terenske nastave sasvim im se podrazumijeva.
Ako nisu sretnici i ne žive u nekom od gradova koji ih svojim školarcima kupuju, za komplet udžbenika po jednom djetetu u osnovnoj školi trebaju svake godine izdvojiti od 500 do gotovo tisuću kuna.
Tome treba pridodati trošak bilježnica, mape za likovni, opreme za tjelesni te razni drugi školski pribor. Plaćaju bez pogovora i šute. Za kupnju kompjutora, laptopa ili tableta, koji su osnovcima također nužni za svladavanje školskih programa, ali i pripremu od malih nogu za tržište rada, koje je sve nemilosrdnije i traži sve više znanja i vještina, ne mogu računati ni na čiju pomoć. A škola je besplatna.
Godinama već, na što su se navikli, pa tek samo rijetki povremeno prigovore, roditelji plaćaju testove kojima se u školama provjerava znanje njihove djece. Ti standardizirani testovi, po mišljenju mnogih nastavnika, ravnatelja i roditelja, kvalitetniji su i pravedniji od onih koje sastavljaju nastavnici. Iako nisu skupi i u godini dana po učeniku koštaju najviše stotinjak kuna, pitanje je trebaju li ih plaćati roditelji. Odgovor je jasan – ne bi trebali. Kao i mnogo toga drugog.
Država koja ima besplatno osnovnoškolsko obrazovanje, ali i koja je prezadužena i siromašna, trebala bi, ako ne kompjutore ili sportsku opremu i udžbenike, učenicima barem platiti testove koje pišu u školi.
>> Evo koliko je hrvatskih državljana u Njemačkoj bilo 2008., a koliko krajem 2015.!
