Optimist je čovjek koji nije slušao posljednje vijesti. Napisi koje dominiraju – siromaštvo koje se širi, korumpiranost političara, egzodus mladih, tromost reformi – u pravilu su negativni, a upornim fiksiranjem na njih propuštamo zaista velike priče. Vrlo malo ljudi bi za sebe reklo da su pesimisti, prema to većina jest, optimizam je naprosto jednostavniji termin za baratanje, bolje zvuči i lakše ga definiramo. Loša vijest za pesimiste je da je naša planeta sve bolje mjesto za život. Iako se žalimo na sve gušće rasporede, danas muškarci imaju 10, odnosno žene 6 sati, više slobodnog vremena no što su imali njihovi roditelji. Svaki osnovnoškolac ili pastir u planinskom katunu informiraniji je o zbivanjima oko sebe negoli najmoćniji ljudi do prije pola stoljeća.
Zanemarujemo da danas umire četiri puta manje djece negoli prije pola stoljeća, da, prema izračunima s Oxforda, svakog dana u posljednja tri desetljeća iz siromaštva izlazi 137 tisuća ljudi, a životni vijek u tom periodu je produžen s 45 na 71 godinu. Zaustavljena je kolera, smrtnost od AIDS-a smanjena je za polovicu, rast higijenskih standarda doveo je i do smanjenja smrtnosti od tuberkuloze, a i donedavno prisutan zika-virus nestaje. Dogodilo su se i do prije pola stoljeća nezamislive promjene u pravima homoseksualca, žena, manjina. U javnom govoru ove teme, pogotovo u nažalost sve konzervativnijem hrvatskom društvu, još izazivaju negativne reakcije, međutim neosporno je da tolerancija u cjelini raste. Izloženi svakodnevnim vijestima o nasilju, ne primjećujemo da je u ratovima prije sredinom stoljeća godišnje ginulo oko 600.000 ljudi, da bi za pedesetak godina ta brojka bila spuštena na 20.000. Čak i teroristički napadi, vjerojatno najveći razlog paranoje danas, uvelike su rjeđi negoli prije četrdeset godina.
Demokracija je postala dominantni oblik političkog uređenja u većini svijeta, siromaštvo je u 200 godina smanjeno za 90 posto, a svjetska ekonomija će i iduće godine rasti za 3,9 posto. Većina smatra da nam je nekad bilo bolje, što prema svim dostupnim podacima naprosto nije točno. Iako se može reći da se radi o osobnom dojmu, memorija je selektivna i s vremenom pamtimo samo dobro dajući oduška nostalgiji za minulim vremenima. Ovo je najbolje vrijeme za život u povijesti, i bitno je da upravo milenijalci u to vjeruju – da živimo u najboljem od svih svjetova. Ako ne vjerujemo u bolju budućnost i naš cijeli pogled je katastrofičan, ostajemo bez ikakvog impulsa za napretkom, a za promjene u društvu nužno je povećati količinu pozitivnog očekivanja. Ne možemo predvidjeti iduću godinu, ali možemo realno sagledati sve pozitivne promjene koje smo kao društvo dosad napravili i biti optimistični da ”svaki dan u svakom pogledu sve više napredujemo”.
