Bi li Siniša Glavašević, jedan od simbola vukovarskog stradanja, čiji se sin usudio postaviti pitanje koje je podijelilo Hrvatsku, da je danas živ i sam imao PTSP? I, zašto? Zbog ratnih strahota u Vukovaru, ili zbog onoga što je u i oko Vukovara uslijedilo nakon rata, a za što su odgovorne sve dosadašnje vlasti.
Vukovar je 18. studenoga 1991. bio na najgori mogući način podijeljeni grad. Zato je danas svjetsko stjecište tuge i boli. I grad tišine. Barem bi to trebao biti jer prirodno je da se na mjestu takvih sjećanja čovjek, sveden samo na čovjeka, povlači u sebe, u svoju tišinu. Tišina je možda i jedini prirodan ljudski odgovor na zlokobnu pjesmu s ljudožderskim stihovima koja se na piru zla orila među ruševinama grada u kojem je 18. studenoga nestao čovjek. Stoga je biti čovjek u Vukovaru na taj dan najveći i najiskreniji izraz ljudskog poštovanja prema žrtvi. Biti čovjek znači biti ogoljen od svega, HDZ-a ili SDP-a, hrvatstva ili srpstva i drugih pripadnosti, slave ili moći, bogatstva ili siromaštva, titule i počasti, slabosti ili herojstva... Zlu, mržnji, osveti, netrpeljivosti i svemu onome čime su se zločinci opijali, barem na dan sjećanja nema mjesta u Vukovaru.
Danas u Vukovaru nisu bitni Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović, Zoran Milanović, Bojan Glavašević, članak 8. Ustavnog zakona, ćirilica, referendum, (ne)poštivanje odluke Ustavnog suda, branitelji i njihova prava, Predrag Matić ili Tomislav Josić već samo Blago Zadro, Marko Babić, Siniša Glavašević... Iako je naravno važno da su svi oni, a osobito predsjednik države, Sabora i Vlade danas u Vukovaru. Svatko je slobodan u političkom smislu smatrati ih i političkom "petom kolonom", ali oni danas u Vukovaru predstavljaju sve nas, i one koji jesu i one koji nisu njihov izbor.
Nije se samo ova vlast loše ponijela prema Vukovaru. Svojim se odnosom prema vukovarskom stradanju ne može pohvaliti niti ona vlast iz 1991. godine koja je ispisivala optužnice protiv vukovarskih heroja nakon što se i sama našla na optužnici branitelja Vukovara.
Vukovar su izdale i sve kasnije vlasti, koliko god i što god su činile za Vukovar, jer očito nisu činili dovoljno. Da jesu, u Vukovaru i oko Vukovara ne bi se već drugu godinu zaredom sve ovo događalo, sa ili bez ćirilice, sa ili bez Bojana Glavaševića... Stoga, nije na predsjedniku države da unaprijed osuđuje bilo koga u Vukovaru za bilo što, već je i on pozvan da i sam kaže što je to učinio za Vukovar.
S druge strane, otkud pravo bilo kome, pa bili to i vukovarski heroji i stradalnici, poigravati se osjećajima prema gradu mučeniku, upravo zbog pijeteta. Postoje opća dobra, vrijednosti i simboli koje nitko ne može svojatati pa ni Domovinski rat i Vukovar bez obzira na pojedinačan doprinos ili žrtvu. Stoga je krajnje drsko od kninske gradonačelnice što je stranačkim svojatanjem domovinskog simbola, hrvatsku zastavu s kninske tvrđave uručila Kolindi Grabar Kitarović. Tu je zastavu mogla predati ovom, bivšem ili budućem predsjedniku, ali ne i predsjedničkoj kandidatkinji. Tim je činom povrijedila osjećaj hrvatskog jedinstva u trenutku podizanja kninske zastave na kninskoj tvrđi.
Hrvatska bi barem danas trebala biti jedinstvena s mislima na Vukovar. Zar je moguće da nas ni Vukovar nije u stanju povezati, nego da se danas Hrvatska i u Vukovaru mora dijeliti!?
Za svakoga tko je bio suvremenik i redovito pratio vijesti 1991. godine, te znao slušati intonaciju i boju glasa, svaki izvještaj Siniše Glavaševića značio je i definiciju njegova mentalnog stanja. Mjesec dana pred pad grada Siniša je zvučao više kaoo pjesnik, nego kao čovjek koji se bio u stanju nositi s golemim bremenom..... Ali, to je bilo i normalno jer..... Siniša je dobro znao što ga čeka ako grad padne, on je bio lovina, kapitalac na četničkom spisku, na žalost tako je i stradao. Stoga, kad se sjetim zadnjih njegovih izvještaja, sigurno je imao PTSP duže vrijeme. Ponekad se taj izričaj pretvarao u očaj, da bi istog momenta se prenuo pa nastavio naoko normalno, da bi opet potonuo u očaj. Međutim ni u toj muci nije htio izaći van iz grada kad su svi koji su to mogli predvođeni Borkovićem krenuli u tihi noćni proboj kroz kukuruze prema Vinkovcima. Objašnjenje: ne mogu ostaviti svoj grad, ne mogu ostaviti ljude koji su se održavali na tim radio javljanjima, kako bi to izgledalo..... Ne, ja ne idem! Zato je pitanje njegova sina Bojana suvislo i na mjestu, s jednom opaskom; ne vjerujem da bi Siniši naškodila u smislu stvaranja PTSP - a postratna pljačka i otimačina, on je bio vrlo čvrst i energičan čovjek. Rat mu je međutim, to po svoj prilici priskrbio,na žalost nije ga imao priliku dugo mučiti. Hvala Siniši i laka mu hrvatska zemlja. Blagoslovljen bio navijeke.