U jednoj hrvatskoj srednjoj školi ovih je dana provedena anketa o Europskoj uniji. Od 30 đaka u razredu, 25 ih je bilo protiv, a pet ih se izjasnilo u prilog uključivanja Hrvatske u EU i prvi put se susrelo s osjećajem ostati u manjini. Na internetskim stranicama mogu se naći rezultati slične ankete otprije dvije godine, na reprezentativnijem uzorku, ali s otprilike istim rezultatom. Generacija tinejdžera koja bi za tri-četiri godine trebala izaći na referendum o EU ili o tome ništa ne zna ili već ima čvrst negativan stav. Što je s "odraslom" Hrvatskom?
Savez za Europu, sastavljen od parlamentarnih stranaka na čelu s oporbenim SDP-om, klima se. Račan svako malo hipotetički provuče kroz medije mogućnost da SDP iz nekog razloga napusti taj savez, što u brzom čitanju ostavlja dojam kao da će se to doista dogoditi. Savez za Europu formalno postoji nešto dulje od godinu dana, ali još se nije u pravom smislu zahuktao. U svakom slučaju, još se nije nametnuo kao mjesto u kojem bi se sustavno vodile otvorene rasprave o pitanjima EU, na način da se ništa ne tabuizira, da se govori o svemu i s puno argumenata, a da se pritom ne srlja u konflikt koji bi doveo u pitanje smisao te alijanse: ubrzati i olakšati pripreme Hrvatske za ulazak u EU.
I kad se promatra ponašanje vladajućih, Hrvatska kao da se stidi otvoreno i u svakoj prilici demonstrirati proeuropsku politiku. Sve se češće, naime, čuje kako Hrvatska ne radi ovo ili ono "zbog Europske unije, nego zbog same sebe". Ako bi se spomenula Europska unija, nekome bi to moglo biti odbojno. Izbori se bliže i stranke očito procjenjuju da će građanima biti privlačnije sve što ima izrazito nacionalnu boju. Jasno da se proeuropska politika u to slabo uklapa, pa čak i onda kad se pod tim misli prije svega na vladavinu zakona, smanjivanje socijalnih razlika, veću pravnu i ekonomsku sigurnost, više radnih mjesta i u konačnici veći standard.
Sasvim je predvidljivo da će i na krajnjoj desnici i na lijevom rubu političkog spektra nekome pasti na pamet da su upravo pregovori s EU zahvalna tema za predizborno nadmetanje. A da se ni vladajući ni opozicijski centar neće od toga previše braniti, također na osnovi procjene da proeuropska politika nije nešto s čime bi se u masama politički moglo zaraditi.
Pogledajmo trenutačno okruženje. Europski parlament donosi rezoluciju o proširenju iz koje je vidljivo prije svega da nema volje za proširenje. Rezolucija nije obvezujuća, ali za tri mjeseca, na kraju austrijskog predsjedanja, slijedi lipanjski summit o proširenju, nakon kojeg će biti puno jasnije kome doista ostaju otvorena vrata EU. Iako se čini da je Hrvatska u povoljnijem položaju od drugih, jer je počela pregovore i jer nije sporna poput Turske, u političkim krugovima strepe da bi je mogla povući ideja koja se zasad marginalno spominje. Naime, s rubova europske politike ide prijedlog da se zemljama zapadnog Balkana, umjesto perspektive izravnog članstva, ponudi neka vrsta privilegiranog partnerstva s Europskom unijom. Ako Hrvatska ne ubrza pregovore, ako ne pokaže dovoljno uvjerljivo da je po svemu uznapredovala u odnosu na regionalno okruženje, i sama bi se mogla naći u tom loncu.
U takvom slučaju, izvorno antieuropejstvo i ono potaknuto nonšalantnim ponašanjem unutar Saveza za Europu naći će se u apsurdnoj poziciji: sačuvat će nacionalni ponos od reformskih pritisaka EU i vratiti se u političku čekaonicu s onom balkanskom državom u kojoj je uplakana masa ovih dana ispraćala Miloševića, a manjina u znak protivljenja mahala šarenim balončićima.
