Premijer Andrej Plenković vjerojatno bi bio sretniji da ga je odlazeći američki potpredsjednik Joe Biden nazvao neki drugi dan. Recimo, dan nakon što je izabran za premijera, da mu čestita i naglasi važnost američko-hrvatskih odnosa. Ili, u danima nakon što se Plenković vratio iz Ukrajine i bio izložen neprimjereno kritičnom priopćenju ruskog Ministarstva vanjskih poslova.
Da je Plenković, nakon kritika iz Rusije, primio poziv iz Bijele kuće, to bi ga osnažilo pred ruskim, a i ponekim domaćim, uglavnom nedovoljno upućenim kritikama. No, poziv iz Bijele kuće premijer Plenković je dobio na dan kad je njegova Vlada blokirala otvaranje i zatvaranje jednog poglavlja u pregovorima Srbije o članstvu u Europskoj uniji.
Što je odlazeća američka administracija time željela poručiti Plenkoviću? Iz priopćenja Bijele kuće, sasvim je jasno da je poruka bila: ne kočite bezrazložno napredak svojih balkanskih susjeda prema EU. Jer, priopćenje govori da su Biden i Plenković “raspravljali o važnosti euroatlantske integracije svih zemalja zapadnog Balkana” te da su se “složili da bi napredak prema tom cilju doprinijelo miru, stabilnosti i prosperitetu čitave regije”.
Činjenica da Biden podsjeća Plenkovića na važnost napretka zemalja regije prema EU, i to baš na dan kad je Plenkovićeva vlada malčice usporila napredak Srbije u jednom poglavlju koje se tiče obrazovanja i kulture, govori sama za sebe. Jedan iskusni hrvatski diplomat u neslužbenom je razgovoru komentirao: “Čujte, sigurno ga nije zvao da pita kakvo je vrijeme u Zagrebu”. Zvao ga je zbog hrvatske blokade Srbije.
Blokade koja se ove godine pojavila dvaput, u izvedbi dviju hrvatskih vlada, na dva različita poglavlja. Neslužbeno, dužnosnici EU i utjecajnih zemalja članica izražavaju zabrinutost zbog mogućnosti da se taj vidljiv trend hrvatskog usporavanja Srbije ne pretvori u nešto zbog čega će proces pregovaranja Srbije s EU iskočiti iz tračnica.
Tu zabrinutost, očito je iz Bidenovog poziva i priopćenja Bijele kuće, dijeli i odlazeća vlast u Washingtonu (o dolazećoj, Trumpovoj administraciji i njezinoj ulozi na Balkanu moći ćemo konkretnije suditi tek nakon tranzicije i nakon Trumpova useljenja u Bijelu kuću).
Ali, što to muči Amerikance oko hrvatske blokade Srbije? Kao orijentir za odgovor na to pitanje može poslužiti ponašanje Amerikanaca u vremenu kad je Slovenija blokirala pregovore Hrvatske s EU zbog bilateralnog pitanja razgraničenja.
Tiha američka diplomacija odigrala je važnu ulogu u otklanjanju te slovenske blokade (još je veću ulogu odigrala u otklanjanju moguće slovenske blokade hrvatskog ulaska u NATO). Što je to, dakle, mučilo Amerikance oko slovenske blokade Hrvatske?
Jedna američka diplomatska bilješka iz veljače 2010., pisana kao priprema za posjet pokojnog senatora Georgea Voinovicha Hrvatskoj, daje odgovor koji je relevantan i danas u kontekstu hrvatske blokade Srbije. Službeni Washington je bio protiv miješanja bilateralnih prijepora u kontekst pristupanja EU-u i NATO-u zato što je smatrao da će “taj princip biti jednako važan kad dođe vrijeme za hrvatske istočne susjede da pregovaraju o svom pristupanju”.
Već tada, dakle, kad su američki diplomati stali na stranu Hrvatske u sporu oko slovenske blokade, znali su da to čine zbog principa za kojeg im je jednako stalo da bude poštivan i kad Hrvatska kao članica EU bude odlučivala o pregovorima Srbije s EU.
Možda su hrvatski političari i domaća politička javnost zaista brzo zaboravili kako je to biti žrtvom nečije blokade zbog bilateralnih pitanja. Možda nisu zaboravili, nego jednostavno do tog principa nemiješanja bilateralnih pitanja u prilagođavanje pravnoj stečevini EU nikad nisu ni posebno držali. Ali američka administracija, koju potpredsjednik Biden bez ikakve sumnje predstavlja, očito nije ni zaboravila niti zanemarila taj princip.
Opet, možda će sve te principe u Washingtonu prekriti “snjegovi, ružmarin i Trump”. Možda će biti zaboravljeni. Ili novu administraciju jednostavno neće biti toliko briga za tezu da napredak svih zemalja zapadnog Balkana prema EU doprinosi miru, stabilnosti i prosperitetu čitave regije.
Ali, Hrvatska bi - zbog sebe, zbog svoje uvjerljivosti u međunarodnim odnosima, ali i zbog pitanja vode li redoviti pokušaji blokade Srbije u EU zaista prema rješavanju spornih pitanja ili, baš suprotno, vode k još većem antagonizmu u kojem je šansa za rješavanje pitanja još manja - trebala promisliti želi li zaista blokirati Srbiju u redovitim razmacima od svakih par mjeseci. I, ako želi, ima li zaista od toga i vidljive koristi?
>> EU i SAD žele da Hrvatska i Srbija probleme riješe same
