U Sukošanu kraj Zadra mirnim umirovljeničkim životom, tik uz more, živi Frane Peričić, danas 85-godišnjak, koji je za svoje godine i te kako živahan i lucidan. Živi s kćeri, zetom i unukama s kojima se 1991. vratio iz Australije. Bave se turizmom tu je kamp "Seka" te kuće za iznajmljivanje.
Nadzor
No Frane Peričić iza sebe ima uzbudljiv životopis koji je poznat tek njegovoj rodbini i prijateljima. Dakako da je za njega znala i bivša jugoslavenska tajna služba, kao i tajne službe nekih drugih zemalja. Štoviše, sigurno je bio pod njihovim stalnim nadzorom. Frane je, naime, bio član Bugojanske skupine koja je 20. lipnja 1972. ilegalno ušla u Jugoslaviju, o čemu smo nedavno pisali, a za Večernji list pristao je prvi put javno prozboriti o toj akciji kao jedan od njezinih neposrednih svjedoka.
Međutim, nije prešao austrijsko-jugoslavensku granicu, za razliku od 19 njegovih sudruga koji su u akcijama ubrzo ili poginuli, ili bili likvidirani, ili osuđeni na smrt. Frane se s njima pripremao u improviziranom logoru šest kilometara od jugoslavenske granice, u okolici Klagenfurta, bio je zadnji koji je vidio one koji su prešli granicu, a 14. lipnja 1972. u logoru mu je rečeno da ipak neće ići s njima, nego da će ostati sa ženama dvojice braće, Ambroza i Adolfa Andrića.
Ušao sam u HRB iste godine, 1963., kad je u Hrvatsku ušla tzv. grupa Tolić-Oblak. HRB je funkcionirao kao i druge hrvatske organizacije, ali tajno, i najviše je radio na tome da se Hrvati prebace u domovinu, ali u tome baš i nije puno uspio. Nastojali smo kod Hrvata stvoriti zajedničko tijelo koje bi se borilo za hrvatsku državu, ali nije išlo. U HRB nije mogao biti primljen bilo tko. Provjeravalo se da onaj tko se prima nije špijun, da nije Jugoslaven i da je pošten, a usto je trebao imati i dvije-tri preporuke članova HRB-a. Tako sam i ja ušao u organizaciju, u kojoj sam bio blagajnik za australsku državu Victoriju, a zatim sam bio i stožernik. I moram vam reći da Udba našu organizaciju nikad nije probila, barem ne u Australiji i danas tih dana prisjeća Peričić.
Akcija
Prema njegovim riječima, ideja o formiranju Bugojanske skupine i ulasku u Jugoslaviju potekla je od već spomenute braće Andrić te od Pavla Vegara. Akciju su počeli pripremati već nekoliko godina prije jer su prvi njezini sudionici iz Australije u Europu počeli dolaziti već 1969. godine.
U akciju su bila uključena 23 člana HRB-a, neki iz Australije kao ja, a neki iz Europe. Mi u Australiji već smo se pripremali za nju, ondje smo nabavili i neku opremu i naoružanje te ga prenijeli iz Australije, ali prava priprema počela je u Njemačkoj i Austriji. U Australiji se skupljao novac, ljudi su čak i svoje kuće založili, samo da pomognu u organizaciji akcije. Ja sam u Europu došao 1972., pri čemu moram spomenuti da su s nama išle i naše žene i djeca.
Došli smo s australskim putovnicama, a braća Andrić su jedini imali krivotvorene, jednu australsku i jednu francusku. Svi smo se na kraju našli u Salzburgu gdje je pala konačna odluka da idemo u Jugoslaviju. Skupina je trebala doći do tromeđe Dalmacije, Bosne i Hercegovine kako bi akcija bila svehrvatska sjeća se Peričić koji je oko mjesec dana ostao u Europi nakon odlaska iz logora, a onda se vratio u Australiju iz koje se konačno 1991. došao u svoje rodne mjesto. Mjesec dana nakon njihova odlaska u Jugoslaviju doznao je da je akcija propala.
Još dok sam bio u Europi, čuo sam što se s njima dogodilo. Čak su i za mene neki govorili da sam izdajica. To mi je bilo samo smiješno. Ljudi su vjerovali da će uspjeti. Bugojanska skupina tako je bila zadnja oružana akcija koju je HRB organizirao sjetno će na kraju Peričić.
Najviše smo trenirali hodanje
"Bugojanci" su nešto opreme i oružja nabavili u Australiji, a najviše u Njemačkoj. Oprema je kupljena legalno u jednoj njemačkoj trgovini. Nakon opremanja, uslijedile su zadnje pripreme u logoru kod Klagenfurta. Svakodnevno smo najviše trenirali hodanje te nošenje ratne opreme. Članovi skupine na sebi su imali ljetnu američku vodootpornu uniformu, šilt kapu s hrvatskom zastavom, kabanicu, cipele i čizme, ranac, četiri ili pet automatskih pušaka, 13 pištolja, osam pušaka s prigušivačem, dvije teške puške, nešto bombi, streljiva napretek te oko 60 kilograma eksploziva.
Od Sukošana i natrag
Rođen je prije 85 godina također u Sukošanu, na istoj zemlji gdje i danas živi s obitelji. Od 1942. do 1944. bio je u ustašama, pa je prešao u partizane, nakon rata radio u Osijeku, a 1953. emigrirao je u Australiju, u Melbourne, gdje je sve vrijeme radio kao fizički radnik. Ondje je 1963. došao u dodir s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom i tako je, kaže, sve počelo.
Ideal važniji od žrtve
Zašto su išli u akciju? Frane Peričić kaže da su ih vodili samo ideali. Bili smo idealisti. Cilj nam je bio da Hrvatsku oslobodimo jugoslavenštine. Mislili smo da će se preko nas u Hrvatskoj dići ustanak te da ćemo zatim moći uspostaviti samostalnu i nezavisnu Hrvatsku. To nam je bio jedini cilj. I nije se uopće spominjalo niti razgovaralo o tome hoće li netko do nas poginuti ili neće napomenuo je Peričić.
