Njih petorica teretila su se za jedan od najgrozomornijih zločina počinjenih u Domovinskom ratu. Teretilo ih se da su u rujnu 1991. u Dubici, nakon premlaćivanja zaklali zarobljenog hrvatskog civila i vojnika, te da su dvojicu ranjenika žive zapalili. U odsutnosti su na zagrebačkom Županijskom sudu lani u svibnju bili nepravomoćno osuđeni na ukupno 92 godine zatvora, no Vrhovni sud je sada tu presudu ukinuo zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka.
Riječ je o Đorđu Ratkoviću (50), Đuri Jeriniću (50), Stevi Radunoviću (55), Veljku Radunoviću (85) i Miloradu Šarcu (65). Prva četvorica nepravomoćno su bila osuđena na po 18 godina zatvora svaki, dok je Šarac dobio 20 godina zatvora, što je maksimalna kazana zatvora prema zakonu koji je vrijedio u vrijeme počinjenja djela. Presudu je u svibnju lani donijelo vijeće zagrebačkog Županijskog suda pod presjedanjem sutkinje Tanje Pavelin.
No ta presuda je sada ukinuta jer je Vrhovni sud ocijenio da u prvostupanjskoj presudi nisu navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama u postupku. Višem sudu sporno je što nije obrazložen status ratnog zarobljenika niti je jasno utvrđen identitet petog optuženika.
- Riječ je o pogreškama zbog kojih je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i ponoviti postupak. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud razjasniti sve sporne okolnosti, jasno utvrditi i obrazložiti identitet petog optuženika. Osim toga, prvostupanjski sud treba pažljivo ocijeniti jesu li optuženici počinili kaznena djela za koja se terete i kako ih pravilno treba pravno označiti, uz primjenu blažeg zakona - stoji u obrazloženju odluke Vrhovnog suda.
Prema optužnici teretili su se da 15. rujna 1991. kao pripadnici Teritorijalne obrane u Dubici zarobili Željka Abazu, pripadnika hrvatskih oružanih snaga te civile Antuna Kneževića, Josipa Josipovića i Miću Čorića. Tijekom tog zarobljavanja više su ih puta tukli da bi ih potom neutvrđenog dana u prosincu 1991. noću nasilno izveli u dvorište Poljoprivredne zadruge. Tamo su ih prvo natjerali da pjevaju četničke pjesme, tjerali su ih da trče u krug te su ih nogama, željeznim i drvenim palicama tukli do iznemoglosti. Kada su zarobljenici pali na tlo, sada pokojni Milan Petrović pucao je u Kneževića i Abazu, a zatim im je prerezao grkljan. Optuženici su potom naredili Josipoviću i Čoriću da mrtve prijatelje natovare na traktorsku prikolicu i legnu na njih. V. Radunović i Šarac odvezli su ih do mosta na rijeci Uni te tijela bacili u rijeku, dok su Josipovića i Čorića vratili u prostorije Poljoprivredne zadruge. Šarac se teretio i da je neutvrđenog dana u rujnu 1991. zarobljene hrvatske civile Josipa Flekača i Marka Flekača, koji su bili ranjeni, izveo ispred ambulante, gdje ih je vezao žicom, pretukao, a zatim na njih nabacio automobilske gume i žive zapalio.
Optuženici su bili saslušani zamolbenim putem i u svojima obranama negirali su krivnju. Ratković je tvrdio da je bio mobiliziran, da je čuo kako je ubijen njegov profesor Ante Knežević, no nijekao je da ubojstva i premlaćivanja imaju veze s njim. Jerinić je tvrdio da nije znao za mjesta na kojima su se držali zarobljeni ljudi, a Šarac je tvrdio da se bavio uzgojem bikova, te da je prvi poziv za mobilizaciju dobio 1992. Tvrdio je i da je u Dubici prvi put bio 1992., te da nema nikakvih saznanja o onome što se tamo prije događalo.
To je naš problem, tragedija i grozno zlo što nismo proveli lustraciju , uništili UDBA-u, oslobodili pravosuđe iz okova komunizma