Sirijski Kurdi, koji su u prošlosti bili diskriminirani, postali su tijekom rata u Siriji važan saveznik SAD-a i EU u borbi protiv terorističke organizacije Islamske države. Kada su Kurdi sklopili savez sa SAD-om i zapadom koji su ih naoružavali u Iraku i Siriji u borbi protiv islamske države, bili su uvjereni kako je to korak prema stvaranju nezavisnog Kurdistana i ostvarenju sna svih Kurda. Vjerovali su kako bi Kurdistan, nakon završetka rata u Siriji, mogao na Bliskom istoku zauzeti sličnu poziciju kakvu ima Izrael.
Međutim, nakon Trumpove odluke o povlačenju američkih trupa iz Sirije, a on je tim potezom sirijskim Kurdima zabio nož u leđa te ih na sjeveru zemlje ostavio na milost i nemilost Erdoğanu, sirijskim Kurdima nije preostao drugi izlaz nego pronaći nove saveznike. Nadaju se da je to sirijski predsjednik Bashar Al-Assad i da će ih vladine snage zaštite od turske invazije i mogućeg genocida.
Kurdistan bi bio bomba
Većina sirijskih Kurda živi na sjeveru zemlje, uglavnom su muslimanski suniti miješani s nemuslimanskim manjinama i političkim skupinama. Oni čine oko 15 posto sirijskog stanovništva od ukupno 24 milijuna ljudi. Desetljećima su bili žrtve marginalizacije i neprestano traže priznanje svojih kulturnih i političkih prava. Sirijski Kurdi uspostavili su svoju autonomiju na sjeveru Sirije, u dijelu zemlje u kojem se nalaze važna naftna polja, plodno tlo, bogatstvo vode. To područje čini gotovo 30% Sirije.
Kada je prije više od 100 godina stvorena nova karta Bliskog istoka kakvog znamo i danas, voljom Britanije i Francuske, Kurdi su ostali bez države. Od tada sanjaju nezavisni Kurdistan.
U očima SAD-a i Zapada, Kurdi su mijenjali svoju sliku te su od sovjetskih saveznika i terorista postali “zlatni dečki” Bliskog istoka. Sirijski Kurdi donedavno su bili glavni američki i zapadni saveznici u borbi protiv terorističke organizacije Islamske države. Iako su im obećali državu i nezavisnost, SAD i Zapad su od početka bili svjesni kako bi se u slučaju stvaranja Kurdistana promijenila kompletna politička arhitektura Bliskog istoka, tj. granice Turske, Iraka, Sirije, Irana. Ustvari, stvaranje nezavisne kurdske države imalo bi efekt prave atomske bombe koja bi pogodila područje cijelog Bliskog istoka pa i šire.
Jedan od glavnih uzroka kurdske nesamostalnosti leži u njihovoj nesreći što žive u područjima bogatima naftom, bakrom, željezom, ugljenom i kromom, osobito u području oko iračkog Kirkuka, koji irački Kurdi smatraju svojom prijestolnicom.
Crnog zlata ima i u područjima s kurdskom većinom u Silvanu i Batmanu u Turskoj te u sirijskom Rumeglanu. Dodatni uteg Kurdima je njihova vjerska šarolikost, pa su oni, pored dominantnih muslimana sunita, i šijiti, ali i kršćani, dok jedna skupina prakticira i zoroastrizam. Isto tako, dio Kurda pripada jezidima koji vjeruju u jednog boga kao stvaratelja svijeta na koji je poslao sedam uzvišenih bića ili anđela, a njihov vođa je Malak Taus, (anđeo Taus). Njega su muslimani često poistovjećivali sa Sotonom, zbog čega su jezidi progonjeni od svog postanka, posebice u doba Osmanskog Carstva.
Iako većinom muslimani, religija kod Kurda nema ulogu katalizatora i jačanja identiteta. Oni se, naime, prije svega osjećaju Kurdima. Tome pridonosi i najsnažnija kurdska politička stranka, Radnička stranka Kurdistana, koja je, budući da je zasnovana na marksističko-lenjinističkoj ideologiji, oduvijek bila sekularni pokret. Unatoč činjenici da se Kurdi bore za svoja prava i demokraciju, Zapad nema povjerenja u njih jer ih smatra komunističkom ostavštinom. Svi kurdski pokreti datiraju iz 70-ih godina, mnogi su inspirirani Che Guevarom, a najpoznatiji – PKK – ima marksističku ideologiju, a upravo su taj pokret podržavali Sovjetski Savez i ostale komunističke zemlje.
Iako u većini zemalja arapsko islamskog svijeta žena nije ravnopravna muškarcu, što opravdavaju “da tako nalaže muslimanska vjera”, Kurdi nisu konzervativci ni vjerski fanatici i žene kod njih igraju važnu ulogu, one su i majke i revolucionarke, a i to pridonosi percepciji svijeta koja Kurde vidi kao komuniste.
Stranci u Lavovima Rojave
U komunizmu svi moraju biti jednaki i ravnopravni te nema razlike između muških i ženskih boraca. U povijest, gotovo svi marksistički i revolucionarni pokreti imali su mnogo žena.
Među Kurdima žene su – ratnice. Unutar Postrojbe za narodnu obranu (YPG), koja ima između 40 i 50 tisuća ljudi, a koja se suprotstavljala terorističkoj organizaciji Islamske države, čak 35% je žena. One dobivaju četverotjednu vojnu izobrazbu u kojoj, među ostalim, uče rukovanje teškim strojnicama, bacačima protuoklopnih granata i kalašnjikovima. U političkoj izobrazbi uči se povijest stranke, njezina ideologija i povezanost ljudi sa svojom zemljom. Većina tih žena nije udana, ali ima i majke koje se bore na fronti. Zbog njihove ideologije i spolne ravnopravnosti, na strani Kurda, i u Iraku i u Siriji, borio se velik broj dragovoljaca, mahom ljevičari iz cijelog svijeta, baš kao prije 80 godina u Španjolskom građanskom ratu.
Prema podacima kurdskih snaga, na njihovoj strani ratuje više od tisuću stranih državljana, najviše iz SAD-a i EU. Dobrovoljci se bore unutar postrojbe Lavovi Rojave. Mnogo stranih boraca poginulo je boreći se na strani Kurda, među kojima i Ljubljančanin Martin Gruden, poznat pod ratnim imenom Rodî Çekdar, kao i Britanac Carl Dean Evans. Obojica su poginula u kolovozu 2016., u borbama s ISIL-om, u okolici kurdskog grada Manbija na sjeveru Sirije.
Meni su ti Kuradi simpatični u pm. Mi Hrvati možemo se poistovjetiti s ugnjetavanima.I sami smo bili bez države tisuću godina,zarad interesa velikih sila i moćnijih susjeda. Hrvatska treba pomoći,koliko može. Donacijama,humanitarnom pomoći,medicinskim osobljem. Najbolje bi bilo da im damo tisuću-dvi otpisanih PZ sustava Igla i Strijela 2. Ne boje se Kurdi turskih tenkova,njih ubijaju kukavički - iz zraka.