A zašto mi ne bismo k’o ljudi sjeli za stol s našim susjedima u Srbiji i rekli si ono što je očito: “Bilo nam je tako lijepo, brate, ‘ajde da opet ratujemo.” Što tu petljamo koliko tko ima zrakoplova, koliko i kakvih oklopnih vozila, interkontinentalnih balističkih projektila, tko će prvi u regiji i na koje razdoblje opet uvesti opću vojnu obvezu. Kakvog smisla ima to junačenje i “zveckanje oružjem”!? Nije li najjednostavnije da se dogovorimo. S kim ćemo ratovati ako ne sa Srbijom! Nije li srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić nedavno rekao kako “ne zna postoji li ijedan Srbin koji ne bi išao u rat ako bi bilo potrebno”. Ako tako razmišljaju oni koji su agresorski rat izgubili, što se mislimo mi koji smo obrambeni rat dobili!?
Iz Nikolićevih izjava može se iščitati kako je njima u Srbiji očito dosadno što već dvadesetak godina nisu ratovali. Već i puko nabrijavanje ratne atmosfere i militarizacija hrvatskog društva imali bi višestruko blagotvoran učinak. Ratnoprofiterska ekonomija prilično nam je zapuštena. Baš bi nam sad kad nam predstoji rasprodaja državne imovine bile dobrodošle nove pretvorbe i privatizacije. Riješili bismo problem Ine jer bi nam MOL sigurno rado dao ekstrapopust na njihove udjele u Ini. Zarađivalo bi se na švercu nafte u Srbiju. Opet bi se produbilo prijateljstvo susjednih mafijaških organizacija. Ogorčeni branitelji iz Domovinskog rata momentalno bi zaboravili na svakodnevne probleme. Demografski katastrofičari bi tada s lakoćom uvjerili političare koliko je važno rađanje novih vojnika. Podjele u hrvatskom društvu svi bi ignorirali. Munjevito bismo doznali zdravstveno stanje nacije, koliko nas je anemičnih, kratkovidnih ili s trboboljom... I, koliko bi nas domovinu branilo u inozemstvu boreći se za znanstvenu, diplomatsku, sportsku ili umjetničku karijeru...
Stoga, koliko god košta, i koliko god se sada činilo da ta naizgled militantna ideja o 30-dnevnoj vojnoj obvezi baš i nije do kraja osmišljena, treba uzeti u obzir sve koristi koje ona donosi. A ne samo misliti o tome koliko bi se vrtića ili sportskih igrališta moglo sagraditi ili nabaviti suvremene školske opreme. Kad ne uspijevamo na drugi način zadržati mlade koji “trbuhom za kruhom” odlaze iz domovine, mogućnost da ih se nauči ratovati čini se sasvim korisna ideja koja bi ih mogla zadržati u domovini. Ne slušajmo Tomislava Nikolića. I četnički vojvoda je u stanju izvaliti notornu glupost kao kad je prije godinu dana beogradskom Danasu rekao: “Ja sam dugo godina govorio da trebamo sjesti i dogovoriti se da svi pobacamo oružje koje imamo u bivšoj Jugoslaviji, da nemamo vojske, da imamo specijalne jedinice za obranu od terorizma, da te jedinice surađuju, da imamo, naravno, policiju i da nam oružje za ratove nije potrebno. Što će Hrvatskoj oružje za rat protiv Srbije? Kada bi Hrvatska ušla u rat sa Srbijom, ušao bi NATO u rat s nama. A što će Srbiji ekstra naoružavanje ako krene NATO na nas? Da se branimo tri mjeseca!?”
Uostalom, ne dajmo se zavarati jer je Nikolić, govoreći o tomu koliko Srbi vole vojsku, za ratoljubne standarde naše političke elite malo pretjerao kad je dometnuo: “Rekao sam dabogda se ratovalo o glavi onome tko voli ratovati, ali onaj tko ne misli ratovati za svoju zemlju, taj ne može živjeti ni u Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj pa ni u Srbiji.”
I mi u Hrvatskoj tako razmišljamo kad je riječ o “malim ljudima”, običnim građanima, ali nakon Domovinskog rata ne samo na čelne pozicije u državi već i na pozicije od najvećeg simboličnog značenja za naciju, kao što je recimo Hrvatski nogometni savez, biramo upravo takve koji vojske nisu vidjeli. Što je, ispostavlja se vrlo lukavo od naroda, jer tko bi bolje popularizirao vojsku i tko bi bolje branio 30-dnevnu vojnu obvezu ako ne oni koji vojske nisu vidjeli.
Uostalom, kako je to obrazložio ministar obrane Damir Krstičević, ta bi se obuka svela na ono što starije generacije pamte kao ONO i DSZ – općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu. Čak i u jugoslavenskom, izrazito militarističkom društvu, taj je koncept bio dio, kako bismo to danas rekli, ondašnjeg obrazovnog kurikuluma, pa i na pravnom fakultetu. Bivši je režim, unatoč tako stečenom znanju, inzistirao i na jednogodišnjoj vojnoj obvezi, ali ni to JNA nije pomoglo. Premda, zato se tako dobro ratovalo u Domovinskom ratu. I, unatoč tomu što Hrvati tradicionalno nisu rado išli u vojnike, o čemu danas svjedoči i pola aktualne Vlade, kad je trebalo, pokazali su odlike koje se ne mogu steći nikakvom obukom bez obzira kako dugo trajala. Domoljub se ne može postati u 30 dana!•
