Stjepan Radić je ponovo u modi. Ne samo zbog nemilih svađa u Hrvatskoj seljačkoj stranci koju je osnovao, nego i zbog toga što se Zoran Milanović u predizbornoj kampanji napadno pozivao na popularnog narodnog tribuna koji je stekao mučenički status nakon što je u jugoslavenskom parlamentu u Beogradu Puniša Račić pucao na njega. Radića je izuzetno cijenio i Franjo Tuđman koji je radićevštinu ugradio u temelje HDZ-a. Sadašnji predsjednik HSS-a Krešo Beljak nedavno je obranio magistarski rad o vanjskoj politici Stjepana Radića.
Taktički potezi
Iako na prvu loptu netko može zaključiti da je Radić vrludao u svojoj političkoj doktrini kada se tako šaroliko društvo poziva na njega, dr. Suzana Leček s Hrvatskog instituta za povijest tvrdi da Radić nije mijenjao svoju politiku. Ističe da su njegove ideje od ulaska u politiku pa sve do ubojstva u Beogradu potpuno jasne i transparentne. Kako je politika umijeće mogućeg, Radić je do cilja, a to je uvijek bila sloboda za hrvatski narod, pokušavao doći na razne načine. Pritom je sklapao razna politička savezništva.
– Najdosljedniji bio je u toj svojoj nenasilnoj borbi pa ga ranih dvadesetih godina dvadesetog stoljeća nazivaju Gandhijem. On je dosljedan, ali je problem što takvi nisu njegovi politički partneri – ističe Leček dodajući da je Radić pravio razliku između srpskog naroda i režima u Beogradu. Srpskog seljaka je cijenio pa je zagovarao ujedinjenje i zajedništvo po onoj “Seljaci svih zemalja ujedinite se”. Zato nije birao riječi kada je govorio o “beogradskoj čaršiji” i “šaci jada” u Beogradu. Često je političke protivnike nazivao i magarcima.
– Radić je održao bezbroj govora. Obraćao se seljacima koje je trebalo ohrabriti. U tim govorima znao je biti oštar, znao je napadati ali i nasmijati ljude – kaže Leček.
Dr. Ivica Šute, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu, slaže se s dr. Leček da Radić nije baš birao riječi kada se “obračunavao” s neistomišljenicima.
– Radićev rječnik u političkoj areni bio je poprilično oštar jer je on bio narodski političar. Znao je u svojim govorima spominjati beogradsku čaršiju, ali i kraljevsku obitelj. Njegov odnos prema Srbima i Srbiji varira od političkih okolnosti, ali uvijek je radio razliku između srpskog naroda i režima u Beogradu – kaže dr. Šute. Imao je izrazito antiklerikalnu crtu pa nije dopuštao svećenicima i Crkvi da mu se miješaju u posao. Slogan HSS-a bio je “Vjera u Boga i seljačka sloga”, ali je jednako tako Radić znao žestoko napasti svećenike koji se nisu slagali s njegovom politikom. Znao je reći da treba vjerovati u Boga, a ne u popove. Bilo je i sočnijih opisa svećenika.
Politika i duhovni život
– Radić je bio duboki vjernik, ali svećenici i biskupi nisu imali utjecaj na njega – ističe Leček. Slično razmišlja i dr. Šute.
– Braća Radić vodila su izrazito antiklerikalnu politiku. Bili su za strogo odvajanje države i Crkve. Osim toga, Radić je bio pariški đak pa se držao načela francuske političke škole i to je nastojao uvesti u hrvatsku politiku. Inzistirao je na jasnoj razlici između politike i duhovnog života. Tražio je da se svećenici ne petljaju u politički život iako je cijeli život bio odan Katoličkoj crkvi. Bio je vjernik, a na kraju krajeva i geslo stranke je bilo “Vjera u Boga i hrvatska sloga” – kaže Šute koji se slaže s uvriježenim mišljenjem da Crkva ima veći utjecaj na HDZ nego što ga je na početku dvadesetog stoljeća imala na Stjepana Radića.
Dvoje doktora povijesti ne slažu se kada je riječ o Milanovićevoj iznenadnoj ljubavi prema Radiću. Leček sumnja da lider SDP-a uopće išta zna o Radiću. Čuo je, objašnjava Leček, da je Radić nekima drag i da im nešto znači pa se pozvao na njega. Šute, pak, ističe da nije ništa čudno što se Milanović pozivao na Radića jer je popularni Stipica opće mjesto u hrvatskoj politici.
>> Je li kod nas sve manje moralnih ljudi, a sve više običnih volova?
>> Zadnje godine života Stjepan Radić proveo je u ovoj kući
Imao je zdrav stav