Maštarija da su biskupi stare usidjelice, koje jedva čekaju da ih netko od političkih kandidata dođe snubiti uoči nekih izbora, nasukala se upravo ovoga tjedna na jednoj dezinformaciji da je kardinal Josip Bozanić 1. listopada u tajni posjet primio predsjedničkog kandidata Miroslava Škoru.
Škoro je, naime, “paparazzo” fotografiran ispred kaptolskog broja 29a, što je tobože trebalo potkrijepiti točnost tajnog navoda, premda njegov nesuđeni domaćin kardinal živi i ureduje dva broja dalje, tj. na Kaptolu 31. Što nije ni bilo od presudne važnosti, jer je predsjednički kandidat Škoro ionako došao na tribinu o rušenju Berlinskog zida u Pastoralni institut na Kaptolu 29 a.
No, ovaj je prošlotjedni primjer, osim medijske manipulacije, otkrio nešto sasvim drugo. A to je neprekidna potreba da se ama baš pred svake izbore, bilo oni lokalni, za parlament ili predsjednički, gleda na to kome će naklonost dati hrvatski biskupi. Godinama je na snazi šuplji stereotip da je “mig” Kaptola tj. episkopata od presudne važnosti za nečiji uspjeh na izborima. Bez obzira na to što je to svojedobno demantirao uspjeh Ive Josipovića, za kojega su glasali mnogi katolici, taj stereotip, prema kojemu su vjernici ovce kojima pastiri naređuju za koga glasati, ponavlja se uoči svakih izbora. Pa tako i pred nadolazeće predsjedničke.
Ako je u 90-ima to i bilo važno, sada je trend posve drukčiji. Po glasove katolika ne treba ići više na Kaptol, odnosno snubiti crkveni vrh, nego ih potražiti na sasvim drugome mjestu. Prije svega među brojnim laičkim pokretima, koji su se razgranali u svojoj lepezi od Hoda za život i Uime obitelji, preko Vigilarea, Istine o istanbulskoj i Narod odlučuje do molitvenih zajednica poput Srca Isusova, Božje pobjede i mnogih drugih diljem Hrvatske. Na djelu je snažno buđenje katoličkog laikata, koji nije potaknut s crkvenog vrha nego iz vjerničke baze i u kojemu je, između ostaloga, u potpunosti zaživjela svijest o nužnosti društvenih promjena u Hrvatskoj. A kojih pak ne može biti dok se ne demontira postojeći nakaradni politički sustav.
Te svijesti, nažalost, nema u samome crkvenom vrhu, jer on mnogo toga dijeli s političkim i gospodarskim elitama u zemlji, pa za značajnije promjene nije zainteresiran. Najbolje se to moglo vidjeti u njegovu distanciranju od prikupljanja potpisa za referendum protiv Istanbulske konvencije i onaj o promjeni izbornog sustava. Kada se biskupi, budimo iskreni, nisu htjeli zamjeriti političkom establishmentu, bez obzira na to što su inicijative potekle iz autentične vjerničke baze, koje bi značajniji rezultat postigle da su bile jedinstvene, no to je sad neka druga priča. Ono što je doista važno prepoznavanje je njihove prisutnosti i angažmana u društvu, a koje nije beznačajno, jer se broji u stotinama tisuća pojedinačnih glasova. Što u želji za stvarnim promjenama ima znatno veću snagu od neke “direktive” s Kaptola za koga glasati. Tako da predizbornim “paparazzima” valja preporučiti da ne vrebaju tko je parkirao pred kaptolskim vratima. Pravim ili krivim, svejedno. Jer će se glasovi brojati iz crkvene baze.
Nekada je i Jaca posjećivala mise i pričešćivala se dok joj je to bilo politički korisno. Kao i Plenky danas. Nećete ga više vidjeti u crkvi jednom kada ne bude predsjednik HDZ-a.