O, narode Knjige, ne prelazi granice svoje religije i ne govori o Bogu ništa osim istine. Doista, Mesija Isus, sin Marijin, bijaše samo Božji poslanik, stoga vjerujuj Bogu i njegovim poslanicima i ne govori tri... Bogu ne priliči da ima sina.” To je Abd-al-Malik napisao na 240 metara dugom natpisu na Kupoli na stijeni u Jeruzalemu, sažimajući tako u metražu ključnu doktrinarnu razliku islama i kršćanstva.
Gdje bi danas ovaj tekst mogao biti u istim dimenzijama izvješen po Europi? Jedini objekti kojih se odmah sjetim nogometni su stadioni. Oni su azili prihvatljive i isplative različitosti u srži rastuće europske netolerancije. Zbog tog natpisa, ali i ne samo zbog njega, oduvijek mi se činilo kako je islam bio prva recenzija kršćanskog mnogoboštva, panteona u koji su se, uz prvotnog Oca, polako ušuljali i Sin i Duh Sveti, a na vrata je već uvelike kucala i majka Djevica.
Islam je zato matematički precizno podvukao “ne reci tri”. Muhamedov proročki tendencionizam stoga sam uvijek doživljavao estetski relaksiranije od Pavlovljevih grčevito uprtih uvjeravanja u logiku politeističke mitoze božanstva što se poput posvećene amebe dijelilo u mulju svoje neupitnosti. Isusu u islamu nije oduzet zemaljski legitimitet, ali je potpuno osporen njegov alter-ego, njegov Krist, uskrsnula zagrobna neoriginalnost, potrošena u drevnim religijskim sapunicama. Doktrinarni spor nastavlja se sve do danas, on je perspektiva božanskog prokletstva da Bog, ako na njegovu žalost doista postoji, cijelo ovo vrijeme ima posla s prilično velikim idiotima. Slušajući proteklih mjeseci silne polemike i navodne strahove oko budućnosti Europe kao civilizacijsko-religijsko-političke cjeline, čovjek ne može nego se nasmijati pomisli da Europa koju smo učili kao geopolitički “hartland” još uopće postoji.
Uporno odbijamo prihvatiti činjenicu da živimo u vremenu epohalnih promjena i da je zbog ultradinamičnih događanja i potpune redefinicije geostrategije, Europa koju smo poznavali odavno mrtva. Ne slažete se? Pa pogledajte samo nogometne reprezentacije Njemačke, Švicarske, Engleske, Francuske, Švedske. Više nije riječ o iznimkama jer ljudi koji su danas Nijemci, Francuzi, Švicarci ne odgovaraju ustaljenom, paničnom i paranoičnom poimanju bilo koje od europskih nacija kroz boju kože i religijsku pripadnost. Pomiriti se trebalo odavno s time, ako se uopće i trebalo miriti, da bljedunjavost i kršćanstvo nisu i ne mogu biti ekskluzivitet europskog identiteta jer, inzistirajući na takvom stavu, izražavajući neprestano strah od islamizacije Europe mi i zemljama i ljudima islama oduzimamo pravo na sekularnost.
Time ne samo da budimo kršćanski fundamentalizam nego džihadu dajemo nužno pogonsko gorivo za odrubljivanje glava toleranciji i razumu. Zapad je u ovom trenutku u fazi kao nekada stari Rim dok je grčevito pokušavao držati barbare na visini ucrtanih limesa. Uzaludnost je očita, a nogomet je divan. Prihvatiti religijski i koloritno suspektne kao nacionalno naše u situaciji kada se trebaju nadigravati s rasno autentičnima i iste takve potući do koljena, licemjerje je europske šovinističke farsičnosti koja će zbog gladi za pobjedama i njihova sve većeg pomanjkanja halapljivo prisvajati dođoše, duboko svjesna opadanja svoje moći i vitalnosti. Őzil na travnjaku i Őzil u izbjegličkom kampu za malograđanskog, maskirno-fašističkog i kršćanski nadrkanog europskog polučovjeka dvije su ne različite osobe, nego različita principa. Onaj prvi igra za nas i pobjeđuje za nas, onaj drugi želi, barem u startu, igrati samo za sebe. Strahotna je uvredljivost poruka o nužnosti integracija pojedinih manjina u europsku zajednicu jer kao da je, uostalom, jasno što to treba značiti, osim pokornosti i pokrštavanja, i kao da su svi Europljani iskreno integrirani u europski društveni i politički koncept. Dapače, neprikrivena dezintegracija započela je u Britaniji i to s nesagledivim posljedicama u kojima ni opća konflagracija umjesto džentlmenskog razdruživanja, nije nezamisliva. Sudbina Europe vrti se kao kuglica u ruletu. Gdje će zastati, na crvenom ili na crnom, nije pitanje metafore, to je pitanje budućnosti.
Profilacija Zapada kao civilizacije mora u redefiniciji krenuti od činjenice koju mi je prije tridesetak godina tako jednostavno izrazio Nedjeljko Fabrio rekavši kako „nema etnički čistog čovječanstva“. Ono što je prihvatljivo u nogometu, mora biti prihvatljivo i ispod križa, minareta ili otvorenog neba, u koje pogled upiru svi oni koji vrhovno biće doživljavaju nekako više meteorološki nego eshatološki. Europa nije ništa više od ideje koja blijedi, strukture što se izobličila i koja je apsolut protoka ljudi svela na ekskluzivitet protoka kapitala. Ksenofobija se neće zaustaviti samo na rasno-vjerskom obrascu, ona će pronalaziti „strana tijela“ po svom kriteriju likvidacije. Taj je proces upravo započeo u Engleskoj. Zato dolazi vrijeme kada je biti izbjeglica ili biti stranac u Europi, pod uvjetom da nisi nogometaš, isto kao da žrtvu silovanja optužiš za kurvanje. No, što je s onih sto tisuća Hrvata o kojima govorimo da su otišli iz Hrvatske. Jesu li to sve kandidati za crvene tepihe na ulazima u druge države ili nevoljnici kojima će bijesne horde uskoro početi psovati majke i bacati ih iz autobusa. Europa će morati dati odgovor na sve. Ili će nestati u gomili pitanja, a ta gomila i dalje raste.