Za nekoliko mjeseci opet nas očekuju žučne rasprave o Ustavnom sudu i izboru ustavnih sudaca jer u travnju istječe mandat predsjedniku Ustavnog suda Miroslavu Šeparoviću, a u srpnju sucima Mati Arloviću i Antunu Palariću. Opet će se raspredati o tomu na koji je način lani izabrano deset preostalih ustavnih sudaca, pri čemu su u odnosu na njih četvero prevladali isključivo politički pa i neetični kriteriji, te da istu pogrešku ne bi trebalo ponoviti. Kako nam je lani prijetilo tiho gašenje Ustavnog suda, a zagovornik te ideje bio je i bivši premijer Zoran Milanović, dvije najveće stranke pod okriljem politički proizvedenog straha ponijele su se etički potpuno raskalašeno posljedica čega je bilo, s jedne strane neimenovanje daleko kvalitetnijih kandidata, a s druge strane imenovanje aktivnih političara, koji samo što nisu i glasali za sebe, te etički kompromitiranih kandidata. Ovaj put HDZ i SDP ostat će bez tog spasonosnog argumenta uvijenog u brigu za funkcioniranje ustavne demokracije pa su samo zbog te tobožnje “domoljubne” više sile bili prisiljeni pristati na kompromis, na koji, dakako, inače ne bi pristali ni u ludilu. Ali ne pada nam pamet omalovažavati političku kreaciju tako da će i aktualna politika sasvim sigurno, bude li potrebe, već osmisliti nove razloge. U svakom slučaju, motiviran dijelom tim lošim iskustvom koje je podgrijalo negativnu percepciju Ustavnog suda, a dijelom vjerojatno i radi spašavanja “vojnika Orepića” koji se poprilično zanio u “policijskom uredovanju”, predsjednik saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav prof. dr. sc. Robert Podolnjak predložio je novi model izbora ustavnih sudaca.
Bez mogućnosti reizbora
Umjesto 13 biralo bi se 12 sudaca, na mandat od devet do 12 godina, a ne više osam. I ne bi više imali mogućnost reizbora niti bi se sami predlagali, već bi kandidate za Ustavni sud mogle istaknuti samo određene institucije, uz pooštrenje profesionalnih zahtjeva u odnosu na kandidate. Riječ je o izmjenama u kojima je ustavnopravna struka prepoznala njemački model te su izrazili nadu da će politika, odnosno prije svega dvije najveće stranke, imati sluha za tu inicijativu koju su načelno pozdravili te dodaju da o detaljima treba raspraviti.
Primjeri Poljske, Mađarske ili BiH, gdje se i međunarodna zajednica uplela u bitke za ustavne sudove, pa i Hrvatske, govore nam da je “vrag u detaljima”.
Odgovore na pitanja koliko sudaca imaju ustavni sudovi drugih zemalja, koliko im traje mandat, koje uvjete moraju ispunjavati, kako ih se bira... potražili smo na službenim stranicama ustavnih sudova, u ustavima i drugim relevantnim propisima za 30 ustavnih sudova zemalja Vijeća Europe. Inače, Konferencija europskih ustavnih sudova ima 41 punopravnog člana, s tim da u manjem dijelu zemalja ustavnosudske ovlasti imaju vrhovni sudovi, ali njih nismo obuhvatili ovom analizom. I bivša predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec na jednom je stručnom skupu u HAZU rekla da za tako malu zemlju imamo prevelik Ustavni sud dodavši kako bi broj sudaca trebalo smanjiti na 11. Uostalom, toliko ih je bilo do ustavnih izmjena 2000. kad je odlučeno da ćemo ih imati 13, iako se prethodno govorilo da bi za nas bilo dovoljno i devet sudaca. Američki vrhovni sud koji u svojoj nadležnosti ima interpretaciju Ustava i proglašenje neustavnih akata ima devet sudaca. Samo devet zemalja ima više ustavnih sudaca od Hrvatske. Imamo četiri suca više nego što ih je u francuskom ustavnom vijeću, a čak sedam više nego što ih ima Moldavija koja ima neznatno veći broj stanovnika od nas. Ukrajina ima čak 18 sudaca.
Podolnjak se odlučio za paran broj, što ima Njemačka i još sedam zemalja, jer ako pola od 12 sudaca biraju vladajući, a pola oporba, za većinu treba osam glasova, čime bi se osiguralo da za odluku uvijek glasuju barem dvojica sudaca iz “suprotnog” tabora. Stoga bi i nepopularne odluke dobile na prihvatljivosti. S obzirom na to da među iznadprosječnim pravnim stručnjacima ideološke razlike ipak ne dovode do oštrih crno-bijelih podjela, za pretpostaviti je da paran broj sudaca ipak ne bi doveo do paralize odlučivanja.
To se vidi i iz rada aktualnog saziva Ustavnog suda koji bi po tomu čiji su bili izbor, trebao biti podijeljen, ali nije, već se jedino u većem broju nego prije javljaju izdvojena mišljenja. Sam predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović za Večernji list nedavno je rekao: “Dosadašnjim radom svih sudaca US-a jako sam zadovoljan, a osobito jer se ne osjećaju političke podjele, kao ni u ranijem sazivu. Ovakav način izbora ustavnih sudaca uobičajen je u zemljama europskog kontinentalnog pravnog kruga. Treba li što mijenjati, pitanje je za Hrvatski sabor”, rekao je Šeparović. Osmogodišnji mandat naših ustavnih sudaca jedan je od najkraćih, samo Lihtenštajn i Moldavija imaju kraći. U 13 zemalja ustavni suci na dužnosti su devet godina, u tri deset, u pet zemalja 12 godina i u četiri zemlje mandat sucima traje do umirovljenja.
Bagić sutkinja do 2024.
Gotovo sve zemlje s duljim mandatom to povezuju sa zabranom reizbora, koje u Hrvatskoj nema tako da je, recimo, Milan Vuković u tri navrata bio ustavni sudac. Najdulje je u Ustavnom sudu bila Jasna Omejec – 16,5 godina. U aktualnom sazivu dvoje sudaca odrađuje drugi osmogodišnji mandat: doc. dr. sc. Mario Jelušić i dr. sc. Snježana Bagić koja će, odradi li mandat do kraja, 7. lipnja 2024. po stažu dostići Omejec. Inače, Venecijanska komisija kao savjetodavno tijelo Vijeća Europe dopušta reizbor sudaca ako je riječ o iznimnom kandidatu. U slučaju sutkinje Bagić neupitne su stručne sposobnosti, ali ima etičku mrlju s plagiranjem 45 posto znanstvenog članka glavnog tajnika Ustavnog suda dr. sc. Teodora Antića, kojeg nije navela kao izvor sudjelujući s tim plagijatom, uzgred pod “copyright” zaštitom, na stručnom skupu u Beogradu. Eventualno produljenje mandata ustavnih sudaca ne bi se odnosilo na mandat aktualnih sudaca. Čak, propiše li se zabrana reizbora ustavnih sudaca, pitanje je bi li se to odnosilo i na aktualne ustavne suce s obzirom na tumačenje pravosudnih tijela i Ustavnog suda u sličnim okolnostima. Naime, kad je u Ustav unesena odredba prema kojoj članom Državnog sudbenog vijeća “nitko ne može biti više od dva puta” sudac Trgovačkog suda Mislav Kolakušić, a i ovdje potpisani novinar, iščitali su da baš nitko ne može i treći put biti izabran za člana DSV-a. Međutim, ispostavilo se da je moguće i četiri puta biti član DSV-a. Jer suci, pa i Ustavnog suda, protumačili su da se sporna ustavna odredba odnosi na buduće vrijeme pa se to što je netko prije toga bio član DSV-a ne broji. Da stvar bude ozbiljnija, član DSV-a koji je i po treći put izabran u to tijelo, zbog tri teksta u kojima se to problematiziralo, podnio je tri tužbe tražeći odštetu zbog, kako tvrdi, pretrpljenih duševnih boli. Iz tog smo slučaja naučili, čak i ako se uvede zabrana reizbora, ona se ne bi odnosila i na aktualne ustavne suce pa bi teoretski Snježana Bagić i 2024. mogla biti izabrana na još jedan mandat u Ustavni sud.
Inače, zabranu reizbora kao iznimno važnu za predstojeće izmjene, uz Podolnjaka ističu i predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci prof. dr. sc. Sanja Barić i doc. dr. sc. Mato Palić iz Osijeka. Kad smo Paliću iznijeli dvojbu bi li se zabrana reizbora primjenjivala i na aktualni saziv Ustavnog suda, uzvratio je: – To je krivo, moralo bi to vrijediti i za njih jer bi se u protivnom i oni mogli ponovno kandidirati – rekao je Palić. I na stranicama njemačkog Saveznog ustavnog suda, koji slovi kao svjetski uzor, piše kako radi osiguranja neovisnosti nema mogućnosti reizbora sudaca.
Podolnjakova ideja je da se pooštravanjem kriterija koje kandidati moraju ispunjavati, ukidanje samokandidature, odnosno propisivanjem da kandidate mogu istaknuti jedino Vrhovni sud, pravni fakulteti, Hrvatska odvjetnička komora i klubovi zastupnika u Hrvatskom saboru, ojača kvaliteta rada Ustavnog suda. Ustavnopravni eksperti odmah su na tu temu rekli kako bi bilo nužno uvesti gornju dobnu granicu za obnašanje dužnosti. Našli smo je propisanu u više zemalja. Možda ih ima još, ali se to nije navodilo u sažetim prikazima na službenim stranicama ustavnih sudova ili taj podatak nismo pronašli u relevantnim propisima dostupnim na engleskom ili francuskom jeziku. Osam zemalja ima propisanu gornju dobnu granicu od 65 do 70 godina za prestanak dužnosti, s tim da je 70 godina najviša dob u kojoj netko može biti imenovan ustavnim sucem u Moldaviji.
Italija traži 20 godina staža
Umjesto donje dobne granice neke zemlje traže određeni broj godina pravnog iskustva što se s obzirom na vrijeme potrebno za stjecanje traženog stupnja pravnog obrazovanja ne može postići do određene dobi, pa se i to zapravo svodi na ograničenje po godinama. Neke zemlje kombiniraju oba kriterija pa, recimo, Armenija traži da kandidat ima 35 godina i deset godina pravnog iskustva, Crna Gora, Srbija i Slovačka 40 godina i 15 godina iskustva... Najdulje iskustvo traže Rumunjska (18 godina) i Italija (20 godina). Podolnjak je predložio – uz to što bi se izbor ustavnih sudaca reducirao na suce najviših sudova, odvjetnike i pravne znanstvenike – samo za odvjetnike dodatni uvjet od 20 godina iskustva u odvjetništvu, ponukan nekritičkim davanjem podrške Hrvatske odvjetničke komore svakom svome članu. U Hrvatskoj je sada opći kriterij 15 godina pravnog iskustva, s tim da je samo za doktore pravnih znanosti, odnosno za Jasnu Omejec, kako se to uvijek ističe, to spušteno na 12 godina tako da je s 37 godina postala ustavna sutkinja i kao predsjednica Ustavnog suda, ispostavilo se, bitno unaprijedila i europeizirala njegov rad. Premda nikad nije dobro kad se zakon donosi samo za jednu osobu te unatoč kritikama, upravo je Omejec argument da donju dobnu granicu ne bi trebalo propisivati, osobito ne kad je riječ o znanstvenicima. Brojne zemlje ne propisuju pravni staž i dob. Prof. dr. sc. Sanja Barić samo zbog zakulisnih političkih igara nije u 40. godini imenovana ustavnom sutkinjom, a znanjem, sposobnostima i društvenim angažmanom to je i po mišljenju najvećih autoriteta za ustavno pravo zasluživala. Lani je dr. sc. Goran Selanec bio kandidat u 39. godini života s referencijama puno boljim od nekih s puno više životnog iskustva koji su imenovani sucima. Određivanjem donje dobne granice ne bi trebalo sužavati mogućnost kvalitetnog izbora.
Hrvatska nema propisanu ni gornju granicu. Josip Leko je u 68. postao ustavni sudac i bit će do 76. godine. Do njega najstariji su sucima imenovani Ante Jelavić Mitrović i Milan Vuković u 66. godini te Mario Kos u 65.
Američka sutkinja Vrhovnog suda Ruth Bader Ginsburg ima 83 godine, a njezin kolega na sudu Antonin Scalia lani je umro u 79. godini. Paolo Grossi, predsjednik Ustavnog suda Italije, ima 84 godine i mandat mu traje do veljače 2018., a od 15 članova talijanskog Ustavnog suda još ih je osmero u sedamdesetima, uglavnom kasnima. Intervju odrađen s akademikom Jakšom Barbićem u Večernjem listu prije tri godine započeo je rečenicom: “Impresivna je i mentalna kondicija 77-godišnjeg akademika...”. Zamijećeno je koliko intenzivno i s kakvim entuzijazmom akademik radi, a kako smo i proteklih dana vidjeli, ni osamdesete mu nisu prepreka da bude međunarodni arbitražni sudac. Kad smo pak razgovarali s akademikom Vladimirom Iblerom, znanstvenikom svjetskog glasa za međunarodno pravo mora, uoči njegova stotog rođendana napisali smo da njegova mentalna svježina, intelektualni žar i znatiželja mogu posramiti i mnogo mlađe. To ne mora značiti da bi bili u stanju obnašati i dužnost kroz dulje razdoblje čak i kad bi htjeli, ali trebalo bi voditi računa i o takvim iznimnim pojedincima.
Niži sudac sudi vrhovnom
Kako bi se izbjeglo da općinski i županijski suci imenovanjem u Ustavni sud nadziru rad Vrhovnog suda, što je bio slučaj u prošlom sazivu Ustavnog suda, Podolnjak predlaže da se samo suci najviših sudova (Vrhovnog i Visokog upravnog) biraju u Ustavni sud, čak ne ni suci Visokog prekršajnog i Visokog trgovačkog suda. Takvo rješenje ima, primjerice, Belgija. Njemački Savezni ustavni sud mora u svom sastavu imati barem šest sudaca koji su izabrani iz najviših saveznih sudova (vrhovnog, upravnog, financijskog, radnog, socijalnoga). Međutim, u Letoniji od sedam ustavnih sudaca dvoje ih bira opća sjednica Vrhovnog suda između svih sudaca u državi. I u Portugalu šestero od 13 sudaca moraju biti suci ostalih sudova. U Austriji i Luksemburgu suci nastavljaju raditi svoje redovne sudske dužnosti s kojih su imenovani u ustavni sud.
Prof. dr. sc. Sanja Barić nedavno nam je rekla kako bi valjalo precizirati i koja znanstvena zvanja dolaze u obzir, što neke zemlje imaju precizirano, a recimo Armenija inzistira i na ustavnopravnoj specijalizaciji. U nekim zemljama ustavni sudac ne može imati i drugo državljanstvo ili mora imati i prebivalište u zemlji. U Francuskoj ni profesija nije uvjet za ustavno vijeće, a član je i bivši predsjednik Republike, osim ako ne obnaša funkciju koja je nespojiva s tom dužnošću.
U Belgiji tri jezična uvjeta
Austrija pri izboru ustavnih sudaca vodi računa da dolaze iz različitih provincija i sociopolitičkog okružja. Belgija je specifična jer po pola sastava suda mora biti s nizozemskog i francuskog govornog područja, a jedan od njih mora znati i njemački. Od devet sudaca Ustavnog suda BiH u toj čudnovatoj i nametnutoj ustavnoj demokraciji troje ih bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu s tim da oni ne smiju biti državljani BiH, a ni neke od susjednih zemalja. Od preostalih, dvoje bira parlament Republike Srpske i četvero Zastupnički dom Federacije BiH.
Što se tiče predlaganja kandidata, u više zemalja nominacije su podijeljene između parlamenta, predsjednika države i vrhovnog suda u zadanim kvotama, a ponegdje i izbor (recimo Bugarska, Italija, Srbija, Ukrajina, Gruzija, Moldavija, Rumunjska, Turska). Sam izbor u kvotama ili bez njih negdje je prepušten predsjedniku države (Slovačka), ili kralju (Španjolska, Belgija), a najčešće je uvjetovan suglasnošću parlamenta. Ili obrnuto pa parlament bira po kvotama (Litva), ili na prijedlog šefa države (Slovenija), ili samostalno dvotrećinskom većinom (Hrvatska, Mađarska, Njemačka, Poljska). Ima i primjera da umjesto šefa države suce nominira vlada. Zanimljivo je da Albanija propisuje razrješenje suca za bezrazložno nepojavljivanje na dužnosti više od šest mjeseci. U Armeniji tri neispričana izostanka sa sjednice u godini dovode do razrješenja. Hrvatsko iskustvo u obnašanju nekih dužnosti govori da bi te odredbe i kod nas bile korisne. U Armeniji je razlog za razrješenje prejudiciranje ili na drugi način izazivanje sumnje u nepristranost te objava informacija iza zatvorenih vrata suda. I Češka inzistira na čuvanju tajni, a Luksemburg sankcionira i privatne razgovore sa strankama ili njihovim zastupnicima.
>> Miroslav Šeparović predsjednik Ustavnog suda
"Stručnjakinja za ustavno pravo" Sanja Barić nakon pretprošlih izbora imala je neustavne izjave koje graniče s pozivom na državni udar. Nije mi jasno zašto se nju toliko gura kao nekog dobrog kandidata, i kome to politički odgovara.