Bivša rukometašica iz Slavonskog Broda Ivona Bednjanec (29) preselila se u njemački Lörrach i počela graditi novu karijeru radeći kao – poštar. Kaže da nije bilo jednostavno donijeti odluku o odlasku iz Hrvatske, ali odlučila je boriti se i testirati sreću i snagu.
– Danas, točno 365 dana od polaska, napokon znam za što sam se borila! Sva pitanja koja sam postavljala dok sam putovala prema svom cilju dobila su odgovor… – kazala je Ivona za SBonline.
Ivona je po struci upravni referent, s fakulteta se ispisala prije zadnjeg ispita pa nema diplomu. – Nisam htjela biti dio statistike na Zavodu za zapošljavanje. Nisam htjela kao diplomirani ekonomist raditi sezonski, čistiti iza drugih ili služiti nekoga. Nisam htjela sjediti kod kuće i čekati da mi posao sredi tata, stric, susjed ili neka tamo deseta osoba. Zapravo, najiskreniji odgovor je taj da nisam htjela živjeti u Hrvatskoj – kaže.
Rukomet otkrio surovost života u zemlji
Ivona kaže da ne bi bila svjesna lošeg stanja u Hrvatskoj da se 15 godina nije bavila rukometom. Naime, djevojke iz drugih zemalja bile bi plaćene pet puta više, imale bi prava, osiguranje, radni staž. – Naša realnost je drukčija iako se moj klub natjecao u 1. ligi. Meni kao školarki, a kasnije i studentici, taj novac bio je dovoljan kako bih mogla reći da sam samostalna Cijeli život provela sam na parketu, radeći ono što volim. Dvorana mi je bila drugi dom, a lopta dio mene. Mislila sam da ću cijeli život igrati samo rukomet, ali sudbina je imala druge namjere.
Ono što ne možete izbjeći u sportu jesu ozlijede, a one nisu ni mene zaobišle. Kada sam shvatila da više ne mogu raditi ono što volim, da sam u jednom trenutku postala nitko i ništa jer više nemam 100% funkcionalno tijelo, zapitala sam se: Čemu sve to? Za što sam ja dala gotovo 15 godina svog života? U vrlo kratkom vremenu, od samih zvijezda dotaknula sam dno… Nisam imala posao, nisam mogla igrati rukomet, nisam imala funkcionalnu ruku – a pitanje je bilo hoću li je više ikada i imati – priča Ivona koja se pomirila s činjenicom da nema smisla kukati već da se treba primiti posla i poraditi na vlastitoj budućnosti.
U siječnju 2015. radila je kao sobarica sezonski posao, izdržala je osam mjeseci i uštedjela novac.
– Uštedjela sam koju kunu, vratila se kući u listopadu 2015. godine i odlučila da želim igrati rukomet, opet. Osjetila sam da mogu i uspjela sam. Otišla sam u Tuzlu na mjesec dana i uvjerila se da mogu igrati. Međutim, brzo sam se vratila kući jer se radilo "balkanskim poslovima" gdje nisam dobila dogovoreni novac. Po povratku kući, odlučila sam otići u Njemačku. Kanila sam upisati tečaj, ali uvijek mi se činilo da je to bacanje novca. Nije! Ljudi, učite jezike! – poručuje Ivona.
Uputila se tako u Njemačku, a prvo radno mjesto dočekalo ju je u Bad Säckingenu. Dobila je na korištenje poštanski auto i bila je, kako kaže, sama svoj šef. – Bilo je teško prva dva tjedna pohvatati sve na poslu, naučiti kako i zašto nešto treba napraviti bez znanja jezika, ali ja sam se trudila, zaista sam se jako trudila i to su sve kolege shvatili i dodatno mi odlučili pomoći. Svako jutro budila sam se u pola 6, u pola 7 već kretala na posao. Radno vrijeme bilo mi je od 8 do 17 sati, nakon toga bih se vraćala u selo, presvukla, jela i opet putovala na trening pola sata, odradila trening, putovala natrag i oko 22-23 sata bila bih doslovno "mrtva". I tako gotovo svaki dan plus utakmice vikendom. Unatoč svemu, bila sam sretna, jer sam zavoljela svoj posao, jer sam igrala rukomet i jer sam za sve to što sam radila bila plaćena i cijenjena! – kaže.
''Samo nebo je granica''
Nakon tromjesečnog probnog rada, dobila je novi ugovor na osam i pol mjeseci. Zatim je, s tri platne liste u rukama, počela tražiti stan i u roku od tjedan dana pronašla ga je nekoliko kilometara od mjesta gdje radi.
– Većina stanova nije opremljena i kada ga unajmite, morate kupiti sve – od igle do lokomotive. I sedam mjeseci kasnije, ja se još uvijek "kućim", jer je nemoguće u jednom trenutku (bez kredita ili rata) uzeti sve što vam je potrebno. Mojim preseljenjem prestala je rukometna karijera. Bilo mi je previše raditi, pa putovati na treninge, utakmice, a i strah od novih ozljeda udaljio me od parketa. Željela sam nakon radnog dana otići na bazene, iskoristiti vrijeme kako sam ja htjela, a i bol u mom operiranom ramenu stalno je bila prisutna. Moj novi život u ovom mjestašcu zaista je odlično počeo. Obožavam ovaj dio Njemačke! S vremenom sam upoznala mnogo ljudi koji su porijeklom iz Hrvatske, Bosne, Srbije. Stekla sam nove prijatelje, poznanike, izgradila novi život. Nakon 10 mjeseci rada, šef me novčano nagradio kao jednog od najboljih radnika u ovom području – priča Ivona.
Ponosna je što se borila za svoju budućnost i dobila je odgovor na sva pitanja koja su je mučila prije dolaska.
– Znam da ima mnogo boljih i lakših početaka, ali i puno gorih. Nije sve savršeno, ali to je život, zar ne? Danas se uspijevam sporazumjeti na njemačkom jeziku, nisam pohađala nikakve tečajeve, sve sam sama naučila. Kada usavršim jezik, pokušat ću ostvariti još neke svoje snove… Samo nebo je granica!
– Nažalost, svjesna sam da se situacija u Hrvatskoj i na Balkanu općenito neće promijeniti. Sve više mladih želi pobjeći, pronaći svoje mjesto pod zvijezdama. Ja sam prva koja će vam reći: Idite, radite što želite i budite plaćeni za to! – poručuje 29-godišnjakinja.
>> Bez olakšica za troškove istraživanja i razvoja stručnjaci će i dalje bježati van
Dobro jutro,vecina ovih komentara je nekorektna.Ai ona vremena kada smo mi u proslom stoljecu dolazili bez znanja jezika ali mladi i gladni uspjeha i svega ostalog su prosla.Mi smo puno toga naucili i zrtvovali ali smo uspjeli-vecina nas.Danas je i u Njemackoj teze naci posao,ima previse ljudi iz EU koji rade skoro za badava.A sto se tice sporta-svaka cast,ali u njezinim godinama je to proslost,to moze samo kao hoby u slobodno vrijeme!