Ovo je Tillandsia, odnosno zračna biljka. Te se biljke ne sade u zemlju, ali se zato lijepo razmnožavaju. Jako su zahvalne za uljepšavanje unutarnjeg prostora – objašnjava Martina Vukoja (38) iz OPG-a Vukoja u Požegi držeći u rukama ovu neobičnu ukrasnu biljku. Znalački objašnjava kako se Tillandsia obično održava prskanjem, no oni malo iskusniji to mogu činiti i potapanjem u vodu, pri čemu se preporučuje kišnica ili destilirana voda. Ljeti mogu biti vani, na suncu, i tada dobivaju i boju.
Biljke su joj najbolji prijatelj
Martina je bivša vojnikinja koja je vojničke cipele i pušku zamijenila vrtlarskim čizmama i štihačom. Bila je pripadnica Tigrova, sudjelovala je i u mirovnoj misiji u Siriji, a onda je odlučila okrenuti novu stranicu. Posvetila se poljoprivredi, zdravoj prehrani i sada se bavi uzgojem sadnica, cvijeća i ukrasnog bilja. Vojska joj je bila prvi izbor, no u vrtlarstvu je pronašla svoj mir i smisao života.
– Biljke su moj najbolji prijatelj, u njihovu se društvu uvijek osjećam dobro i ispunjeno. Pomažu i u liječenju. Stoga sam ostatak života odlučila posvetiti upravo biljkama i iskoristiti znanje o uzgoju koje sam naslijedila od svojih baka. One i danas uzgajaju ekološko povrće i cvijeće i kažu da ih to drži – govori ona.
Martina je Međimurka koju je ljubav dovela u Požegu. Rođena je u Donjoj Dubravi, u kojoj je provela djetinjstvo i mladost, a u vojsku se prijavila kao majka tada trogodišnjeg sina jer je, kako sama kaže, tražila posao u kojemu su jasno postavljena pravila i gdje ima pravde, jer nepravdu ne voli. Okolina ju je ispočetka čudno gledala, iza leđa su komentirali kako žene nisu za vojsku, pogotovo ne one s malom djecom. No, nju takve priče nisu obeshrabrile. Dapače, one su joj dale dodatni poticaj da uspije i svima dokaže da može.
Nakon tri godine rada u vojsci prijavila se za obuku za UN-ovu mirovnu misiju koju je uspješno završila i provela šest mjeseci na granici Sirije i Izraela, na Golanskoj visoravni. Baš u toj misiji dogodila se velika prekretnica u njezinu životu.
– Kad vidite dječicu u sandalicama bez čarapa, a vani debeli minusi, srce vam puca. Ta dječica već s pet-šest godina čuvaju stada ovaca po nekoliko kilometara od svoje kuće žedna i gladna. Nisam mogla ostati ravnodušna na to, pa sam im kriomice noću ostavljala hranu da je ponesu obiteljima – kazala je Martina.
Uzgoj biopovrća
Sa suprugom Danijelom i starijim sinom naporno radi i do 16 sati na dan. Kada god da svratite na njezino obiteljsko gospodarstvo, u rasadnik ili vrtni centar, zateći ćete je u radnoj odjeći, blatnu i zasukanih rukava. No, humanost i osjetljivost na ljudsku patnju Martinu nikada nisu napustile. Iako posla ima “preko glave”, na prvom joj mjestu nije profit, nego ljudi. Tako dio onoga što uzgoji na svom OPG-u redovito donira ljudima u potrebi, a zbog poštenog i toplog odnosa vole je i kupci.
Dio svog znanja o vrtlarstvu Požežanka je stekla i u Izraelu. Ondje se prvi put susrela s uzgojem povrća na povišenim gredicama, što je primijenila i u Slavoniji. Vukoje u uzgoju ne koriste nikakve kemikalije, herbicide ili pesticide, sve je na biobazi, a u jednom dijelu njihova vrta kupcima je omogućeno da sami beru povrće.
– Za taj dio sam doznala dok sam bila u mirovnoj misiji u Izraelu. Oni tako sade i uzgajaju povrće. Mi smo se odlučili na uzgoj biopovrća. Tu sadimo sve vrste povrća i naši kupci mogu sami sebi ubrati plod koji žele za svoju obitelj, na svom tanjuru – kazala je Martina.
