Kako se postaje radikalni hrvatski nacionalist? Najprije, neophodno je da ste stanovito, poželjno je i duže vrijeme, bili član Saveza komunista ili KaPe, kako hoćete. Plus je i ako ste za članstvo u ovu svetinju napisali osjećajnu, gotovo lirsku molbu za prijem, prepunu hiperbola kojima ste svjedočili svoju zanesenost i ljubav. Pogotovo prema voljenom vođi. Bilo bi dobro da ste bili i pripadnik Udbe ili KOS-a, što bi značilo da ste pravi profesionalac, a ako ste bili tek vanjski ili dobrovoljni suradnik ovih službi, ne očajavajte, to je dodatni bonus jer ste činili nešto što niste morali nego ste to radili u slobodno vrijeme.
Da postanete pravi, nepopustljivo nestašni ustaško morali ste mrziti sve one koji su izražavali bilo kakvu sumnju u prošli sustav, morali ste dogmatski obožavati svetinje, progoniti, ušutkavati svakoga tko se ne slaže s vašim stavom i agresivno prekidati svaki mogući dijalog. Trebalo se slušati samo vas. Zato je bilo super ako ste se obreli u miliciji, jenea, ako ste bili žestoki ekonomski teoretičar dogovorne ekonomije i samoupravljanja ili ste predavali marksizam, TIPSS, opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu.
Da biste bili ono što ste danas, jednom ste morali biti drugačiji od onoga što se spremalo biti. To što ste onda obožavali Tita kao Tuđmana bilo je samo zato da biste danas mogli Tuđmana obožavati kao Tita. Da biste u svom župniku vidjeli u formativnim godinama zavoljelog partijskog sekretara, da biste se sad imali kome moliti i upućivati mu poruke za mir i dobro, morali ste jednom, da biste sačuvali tadašnji mir i tadašnje dobro, prokazivati svakog smutljivca. Još 1990. niste bili sigurni da niste Jugoslaven, a povijest će najbolje potvrditi vašu nesigurnost. Sve u svemu, jedna od najtežih stvari u životu jest biti radikalni hrvatski nacionalist. Jer tu nije bilo izbora, tu se nisi mogao voditi onim Krležinim stavom ili–ili, nego je igrala jedino opcija i–i; morao si biti i Dido i Đido. Što predstavlja, priznat ćete, doslovni artizam u psihosocijalnom dualizmu koji čovjek mora nositi u sebi za potrebe višeg cilja nacionalnog ushita.
Zbog svega toga užasno mi idu na onu stvar svi ovi dušebrižnici koji odjednom ismijavaju i kunu ovog bivšeg Milicionera i to samo stoga što je u jednoj fazi svog principijelnog života bio svima nama dobar drug. Milicioner je činio ono najteže i dogodilo mu se ono najgore; u poznijim godina doživio je šok otkrića da nije Jugoslaven. Cijeli život živjeti u tom prokletom uvjerenju, u poricanju kao nadomjestku graditi psihomotorni ustroj, u formativnim godinama uobličiti si tko si, da bi to zrela dob srondala u ambis bratsvojedinstvenog prokletstva.
Osuđivati Milicionera plitko je i nepromišljeno. Jer što je takav iskreni i požrtvovni jugo-socijalist mogao tada i postati nego milicajac, da bi ostvario sve svoje ambicije zapisane u složenim propisima stražarskih dužnosti i statutu kapeju. Milicioner jednostavno nije imao izbora. I ne treba mu zamjerati kada danas principijelno s govornice grmi o zločinačkom ustroju onog društva, o kriminalcima koji su ga činili, o izdajnicima ovog prepaćenog naroda, o okrvavljenoj petokraci i zlokobnoj podoficirskoj unučadi koja se danas skriva u kritici nacionalnih svetinja, o tome kakav tko Hrvat treba biti. Pa tko će to bolje znati kakav veliki Hrvat treba biti od Milicionera koji ih je u bivšem sustavu morao prepoznavati i privoditi?!
Radije ga poslušajte, čovjek dobro zna o čemu govori. Jer tko će bolje znati koliko je Titov režim bio ogrezao u zločinu i krvi od onoga tko ga je čuvao? Tko će bolje poznavati partijsku nakaznost od onog tko joj je redovno sjedio na sastancima? Tko će više poznavati simboličnu i stvarnu krvoždernost petokrake od onoga tko ju je profesionalno nosio na šapki? Tko će brže prepoznavati lica unučadi jugosocijalizma od onoga tko se djedovima klanjao s poštovanjem i entuzijazmom? Tko će bolje znati o načinu na koji se izdaje ovaj narod kad je morao biti budan pred izdajstvom u bivšim redovima. Tko će bolje znati kako se voli ova država kad je s istom gorućom ljubavi volio već jednu?
Nije problem u ovoj državi što postoji netko poput Milicionera, problem je u stvari što takvih markantnih povijesnih ličnosti nemamo više. Nacionalist, pogotovo radikalni hrvatski, nikad nije dočekao pravo vrijeme za sebe. Nema on, da vam bude jasno, ništa protiv demokracije, ali ga nervira to što je mora dijeliti s drugima. On je demokraciju lakomisleno shvatio kao ekskluzivni prostor za sebe, u kojem neće biti prešetavanja i odgovaranja kako se kome digne njegov jugounitaristički klinac. Ispalo je da su radikali ponovno naivno shvatili državu ne kao supstancu i finesu, nego kao subordinaciju i pravilo službe, kao dan pobjede za sve ono što su morali žrtvovati u prošlom sustavu; i obraz, i stav, i riječ, čak i samu naciju. Ništa nije upućivalo na to da se za saborskom govornicom neće smjeti nositi pendrek, pogotovo ne pendrek s prvim bijelim poljem.
Žalosno je to da se s toliko poražavajućeg ismijavanja odnosimo prema najboljim muževima, prema svakom tko je uspio da čuva i sačuva povjerena mu materijalna dobra i duh nacional-boljševičke agitacije. Bez njihove prošlosti, bez svega onoga što su činili onda za naše dobro ne bismo imali ovako briljantno realiziranu državotvornost i neupitnu budućnost. Ovakva država njihova je slika i prilika, njima, više no ikome, služi na čast pa bi i bivši dan službe državne bezbednosti trebao biti novi dan državnosti, jedini ispravan dan koji dostojno slavi hrvatsku državu. Ono zbog čega su u prošlom sustavu hapsili sumnjive tipove danas je ponovno razlog za novu podozrivost i za privođenja u ime naroda; taj prokleti crv slobode zbog koje smo svi potencijalna peta kolona.
