Vlada Ive Sanadera prvo u rujnu, a potom u studenome 2007. godine donosi odluke kojima općini Sibinj daruje državna zemljišta ukupne površine 365.383 metra četvorna (36,5 hektara) vrijednosti procijenjene na 16,44 milijuna kuna, i to u svrhu izgradnje poslovne zone.
Bez obzira na to što je riječ o vladi Ive Sanadera i bez obzira na to što je ugovor o darovanju potpisao tadašnji ministar Petar Čobanković – jer i jedan i drugi kasnije su uhvaćeni s prstima u pekmezu (slučaj Planinska, nap. a.) – nemamo razloga sumnjati da su državno zemljište dali u dobroj vjeri.
Naime, i ljudi iz sadašnje vladajuće garniture kažu nam da je ta poslovna zona trebala biti jedna od najperspektivnijih jer je Sibinj tek nekoliko kilometara udaljen od Slavonskog Broda i tik uz autocestu – znači, prometno izvrsno povezan i s BiH i sa Srbijom. No, tadašnji načelnik općine Ivica Batinić imao je, čini se, druge planove – raspisao je javni natječaj i rasprodao te od države darovane parcele po smiješnoj cijeni od samo 5,10 eura po kvadratu, a kasnije se pokazalo kako odabrani “investitori” uopće nisu planirali tamo graditi gospodarske zgrade i proizvodne hale, već preprodati zemljišta po višestruko višim cijenama.
Afera je izbila 2011. godine, a 2012. Županijski sud u Osijeku potvrdio je optužnicu protiv bivšeg zapovjednika kopnene vojske generala Mladena Kruljca, načelnika općine HSS-ovca Ivice Batinića i još trojice “investitora” zbog zloporabe položaja i ovlasti te primanja mita. Tereti ih se da su namještenim natječajima i daljnjom preprodajom zemljišta općinu Sibinj oštetili za 58,2 milijuna kuna.
Ljubavni klinč u poslovnoj zoni
Jedan od “investitora” bio je i Ivan Rimac (veliki dioničar Hajduka), koji je na natječaju Općine po cijeni od samo 5,10 eura po kvadratu kupio čak 122.538 metara četvornih zemljišta za samo 624.943 eura. Njega se tereti da je ostvario protupravnu korist od 5,27 milijuna kuna. Uostalom, upravo je toliko jamčevine morao platiti za izlazak na slobodu.
– Moje je zemljište mrtvi kapital. Gluposti su da sam preprodavač i mešetar zemljištem. U Sibinju sam želio sagraditi skladišni centar i hotel, a sve stoji zbog spora između općine Sibinj i grada Slavonski Brod – rekao nam je u petak Ivan Rimac. Kada će se naći na optuženičkoj klupi, odnosno kada će početi suđenje, kaže, ne zna.
To je sukus, a ujedno i tragični epilog priče koja je trebala završiti sa sretnim završetkom – novim proizvodnim i logističkim središtem i novim radnim mjestima – a ne uhićenjima, višemilijunskom štetom za općinu Sibinj, s nula zaposlenih i zemljištem na kojemu, umjesto novih radnih mjesta, raste korov. Neki kažu da je ta “poslovna zona” ipak donekle privedena svrsi – da se tamo mladi ljubavni parovi “stišću” na zadnjim sjedištima automobila.
– Batinić je ostavio općinu u rasulu. Naslijedio sam sedam milijuna kuna duga općine Sibinj dobavljačima, deset mjeseci račun općine bio je blokiran, ništa nismo mogli raditi. Strašno... Svojim nečasnim poslovima unazadili su općinu za dvadeset godina. Umjesto poslovne zone, imamo šikaru. Ma katastrofa... – kaže nam Josip Pavić (HSP A. Starčević), sadašnji načelnik općine Sibinj.
Naravno, nisu sva darovanja državnog zemljišta županijama, gradovima i općinama završila kao u Sibinju – pozitivni primjeri poslovnih zona koje su nikle na negdašnjim državnim zemljištima su, primjerice, Kukuljanovo iznad Bakra, gdje je posao našlo 3500 radnika u 152 tamošnje tvrtke, te Kneginec kod Varaždina, gdje naši radnici rade u hrvatskim, norveškim i talijanskim tvrtkama. Ali, ukupno gledajući, praksa prijašnjih vlada da gradovima i općinama samo tako, bez ikakvog učinkovita nadzora i još slabije zakonske regulative, koja ne predviđa nikakve sankcije(!), daruje državne parcele za često tobožnju izgradnju poslovnih zona pokazala se teškim promašajem.
Mnoge poslovne zone nikada nisu zaživjele, mnogo je sumnji i u zloporabe, u mešetarenja i preprodaje takvih zemljišta, a još je nevjerojatnije da država do sada uopće nije ni znala što se događa na darovanim zemljištima.
Upravo je zbog toga vlada Zorana Milanovića prije godinu i pol napustila takvu praksu darovanja državnog zemljišta gradovima i općinama za izgradnju poslovnih zona. No, kako je država, odnosno bivše vlade od 2004. do 2012. godine u svrhu izgradnje poslovnih zona darovale 197 državnih parcela ukupne površine 29,931 milijuna četvornih metara vrijednosti procijenjene na čak 1,23 milijarde kuna, jasno je da je prostor za manipulacije bio golem. Kada se tome pribroje i druge državne parcele, zgrade i vojni objekti koje je država darovala županijama, općinama i gradovima od 2004. do konca 2011. godine, dolazimo do podatka da je država ukupno darovala imovinu vrijednu 2,299 milijardi kuna!
No, da Državni ured za upravljanje državnom imovinom nedavno nije izradio Nacrt prijedloga Strategije upravljanja i raspolaganja državnom imovinom do 2017. godine (koja je trenutačno u javnoj raspravi), mi još uvijek ne bismo na jednom mjestu imali čak ni popis svih darovanja, vrijednost darovane imovine i njihovih korisnika. Stoga smo odgovore na pitanja zašto država ne zna što se događa s darovanom imovinom, zašto nije bilo nadzora i kako će se ubuduće raspolagati državnom imovinom, potražili kod predstojnika Državnog ureda Mladena Pejnovića.
– Kada je država zemljište počela darovati općinama i gradovima, radila je to u najboljoj vjeri i s uvjerenjem da će lokalne zajednice biti značajan generator za svoj razvoj. No pokazalo se da velik broj općina i gradova jednostavno nema ni stručni ni administrativni ni financijski kapacitet za takve razvojne pothvate. Isto tako uočeni su i značajni problemi u prostornom planiranju (PP), gdje su mnogi prostori bili planirani za nešto drugo, a ne za željene poslovne zone. Mnoge male općine i nemaju sredstava za izradu PP-a pa su čekale potencijalnog investitora da on to financira. A kad se javi investitor kao glavni platiša, onda su ti PP-i uglavnom u funkciji maksimalnog zadovoljenja njegovih želja i onda cjelokupno društveno odgovorno planiranje dolazi u pitanje. Sustav darovanja koji je bio uspostavljen – a koji se ne provodi već više od godinu dana – tako je darovane nekretnine učinio vrlo interesantnima za razne vrste špekulacija – objašnjava Pejnović naslijeđene promašaje raspolaganja državnom imovinom. Najavio je i novu politiku.
– Nećemo zaustaviti sve te procese, nego ćemo nastojati da špekulacijski moment bude sveden na najmanju moguću mjeru. Znači, ubuduće ćemo državna zemljišta darovati za izgradnju energetske, prometne i komunalne infrastrukture te za izgradnju škola, vrtića, sportskih dvorana, groblja... jer tu ne vidimo velikih špekulativnih opasnosti. A što se tiče razvoja gospodarskih zona, država više neće svoja zemljišta darovati općinama i gradovima, nego će ih po tržišnim cijenama na javnim natječajima direktno davati u dugoročni najam ili koncesiju zainteresiranim tvrtkama i poduzetnicima – objašnjava Mladen Pejnović.
Ništa od posla, došli arheolozi
Kaže da vlade kao i njegov ured do sada nisu imali pojma što se događa na terenu jer je zakonska regulativa bila manjkava, a takvi su bili i ugovori u kojima uopće nisu bile propisane sankcije kao ni kontrolni mehanizmi!
– Sve ćemo to urediti zakonom o koncesijama, koji je već u proceduri, te zakonom o poslovnim zonama, koji bi idućih dana trebalo predložiti Ministarstvo poduzetništva i obrta. Sankcije će biti jasno propisane – tvrdi šef državnog ureda za upravljanje državnom imovinom. Pripremajući ovu temu, razgovarali smo s desetak načelnika i gradonačelnika koji su od Vlade dobili državno zemljište za izgradnju poslovnih zona. Rezultati su većinom loši – ili poslovne zone tek trebaju zaživjeti jer još nisu riješeni imovinskopravni poslovi kao u općini Sirač, čiji nam je načelnik Branimir Miler rekao da se na zemljištu vrijednom 2,3 milijuna kuna već sedam godina ništa ne događa dok austrijski investitor čeka... U Belišću sve stoji jer su na jednom dijelu zone naišli na arheološko nalazište(!), a na drugom dijelu zemljišta površine 51.411 kvadrata od pet parcela našli su zainteresiranog investitora samo za jednu.
>>Građanima u zakup neizgrađeno zemljište za uzgoj povrća
