Zašto se treba sjećati Blage Zadre? Zašto ga treba slaviti? Jer, on nije veličina u onom značenju koje imamo na umu kad govorimo o veličinama iz povijesti, on je veličina iz običnog svijeta kakvog ima na tisuće, milijune. Događaji su htjeli da taj običan svijet dobije svoje ime, svoje jedinstveno utjelovljenje i simbol, svoga heroja. Ne heroja iz nakane nego heroja iz patriotske dužnosti. Blago Zadro postao je junak braneći svoju biografiju, biografiju Hrvatske.
Rođen je pretposljednje godine Drugoga svjetskog rata, 1944., u selu Donjim Mamićima kraj Gruda u Hercegovini. Deset godina poslije, 1954., roditelji sele s njim u Borovo Naselje, zapošljavaju se u velikom kombinatu "Borovu", gdje će se poslije zaposliti i Blago. Blago upoznaje buduću suprugu, kad je upravo završavala srednju ekonomsku školu u Vukovaru, kamo se bila doselila iz Bačke. Uzimaju se 1968., ona se također zapošljava u "Borovu", gdje Blago isprva radi u kartonaži, a poslije u valjaonici. Neko vijeme žive s Blaginim roditeljima, uz pomoć rodbine počinju graditi vlastitu kuću, rađaju se djeca...
Kad bi je tko tražio, mogla bi to biti tipična slika seljačko-radničke obitelji u desetljećima poslije Drugog svjetskog rata. Obiteljska tradicija, zamjena sela radničkom urbanošću, zemlje tvornicom, svakodnevni odlasci na posao, težnja za udomljenjem, rađanje djece. I to je anonimno herojsko vrijeme, anonimna herojska skrb i svakidašnja bitka za opstanak. U toj skrbi Blago je gotovo nezamjetan, nepoznat junak ne prema vani nego prema obitelji i poslu. Premda će postati veliki ratnik, osjećajući približavanje rata, ne nudi se za obranu širu od Borova Naselja.
Uostalom, nema ratničkih znanja, ima samo genijalnost zaštite svoga svakidašnjeg prostora. Juraj Njavro sjeća se kako je uoči rata, u jednom razgovoru, rukom pokazujući prema Trpinjskoj cesti, u pozadini koje su srpska sela, rekao: "Kad počne, počet će odande. To treba osigurati." Njavro se također sjeća: Bio sam nazočan sastanku kod povjerenika Vlade za Vukovar Marina Vidića Bilog, kada je sredinom kolovoza ponuđeno Blagi da svoje zapovjedništvo s Borova Naselja proširi na cijeli Vukovar. Svjestan da nema šireg teorijskog znanja, predložio je Ivicu Arbanasa koji je zapovijedao obranom do dolaska dvojice Jastreba: Mile Dedakovića i Branka Borkovića.
Pod zapovjedništvom Blage Zadre i njegova sina Roberta protuoklopna skupina "Žuti mravi" i vod "Turbo", naoružani s tri "ose", desetak "zolja" i jednim ručnim bacačem, dočekat će sredinom rujna 1991. godine 200 neprijateljskih tenkova i oklopnih transportera, a Trpinjska cesta bit će prozvana "grobljem tenkova". Blago Zadro i njegov nerazdvojni prijatelj Zvonko Mlinarić poginuli su 16. listopada 1991., pokošeni rafalom iz puškomitraljeza, pretrčavajući raskrižje Vinogradske i Kupske ulice, pred očima Blagina sina Roberta, koji će poslije u ratnom vihoru nestati u Kupresu.
Blago Zadro postao je mnogo više narodna nego državna uspomena. Velik u običnosti koja se tako teško probija u slavu, jer slava je u Hrvatskoj uglavnom samoproglašena, umišljena, isfabricirana. Hrvatsko "ja" pretvara se u "mi" u političko-medijskim tvornicama moći koje sve ljudsko relativiziraju, a sve političko apsolutiziraju. Tko nema takve moći, nema ni "značenja", koliko god vrijedio. Koliko je vrijedio Blago Zadro? Vrijedio je kao Hrvatska koja je na napad na svoju običnost uzvratila obranom te običnosti, u kakvoj je Blago bio heroj i prije rata. Radio je u valjaonici "Borova", u sumpornim parama, na poslu od kojega je, kažu, teško zamisliti teži.
Na poslu koji ni po čemu ne školuje za rat, ali koji svojom mukotrpnošću ljude obdaruje ratničkim talentom. Talentom za obranu te mukotrpnosti. Tako se sa Zadrom Hrvatska branila ne iz velike historijske geste nego iz velike potrebe, iz običnosti na čija je vrata pokucala Povijest. Zapovjednik je postao ne svojom voljom nego voljom okolnosti. Spontanošću koja nije dijelila činove nego trenutačne, nužne uloge.
Zapovijedala je i mobilizirala Domovina koju je trebalo disciplinirano slušati po nagonu za opstankom. U takvu stanju za Zadru i njegove suborce herojstvo je bilo jedini ljudski spas, makar njegova posljedica bila i smrt. Dapače, smrt takvom herojstvu daje onu čistoću koja Domovinu vječito zadužuje. Ali Zadrina legendarnost nije odjeknula Hrvatskom zato da se jedan herojski pojedinac sačuva od zaborava, nego zato što nije bio ni jedini ni izdvojen. Takvih je bilo mnogo, ili točno onoliko koliko je Hrvatska obranjena u samoorganiziranosti koja nije čekala, kojoj je obrana bila sudbina prije plana, u kojoj se taktika i strategija nisu razrađivale prije bitke nego u bitki samoj.
Zadrino ratno herojstvo upamćeno je i zato što je u njega bila ugrađena i najviša moguća ratnička moralnost. I danas su živi, i ostali su u Hrvatskoj, zarobljenici koje su bili zarobili Zadro i njegovi suborci. Ne samo što je s njima postupao kako i priliči velikom ratniku nego nije dopuštao da se puca u vozila JNA koja su na sebi imala oznaku Crvenoga križa premda se znalo da su u njima četnici. Njegovi se suborci danas sjećaju kako je njegova ratnička čestitost zadivila i neprijatelja, pa je tako general JNA Bratić na dan Zadrine pogibije zabranio granatiranje Borova kako bi se nesmetano iznijelo herojevo tijelo.
Koliko i jučerašnja i današnja Hrvatska, koja se tako gušila i guši u bitki za vlast, sliči na Zadrinu bitku za Hrvatsku? Živimo li u državi koja se ne zna uspeti do svoje veličine jer ne zna do nje sići?
