Mjesec, naš jedini svemirski pratitelj i stoljetna
inspiracija pjesnicima, također je važna pojava i u području ufologije.
Nekom drugom prilikom o neobičnim pojavama nazvanima TLP (Transient
Lunar Phenomena – “Fenomeni koji prelaze preko
Mjeseca) koje se stoljećima, sve do najnovijeg doba, uočavaju na
Mjesecu; ili pak o tajanstvenim bijelim kupolama koje su viđane u
desetljećima uoči osvajanja Mjeseca, da bi potom naglo nestale; ili o
neobičnim svjedočanstvima ljudi uključenih u svemirske programe.
Ovaj put slijedi samo jedna zanimljiva rasprava iz vremena osvajanja
Mjeseca.
NASA je 2. studenoga 1966. objavila neobičnu fotografiju Mora
tišine koju je snimio Lunar Orbiter 2. William Blair iz
Boeingova Instituta za biotehnologiju na fotografiji je zamijetio
nekoliko neobičnih predmeta koji su bacali vrlo duge i jasne sjene.
Objekti su izgledali kao obelisci i na ranojutarnjem suncu bacali su
jasne sjene, slične onima kakve baca spomenik obelisk u Washingtonu.
Divovski obelisci
Najviši obelisk bio je visok oko 213 metara, dok je najniži
bio visok poput natprosječno visoke smreke. Blair je analizirao
fotografiju i zaključio da je riječ o sedam obeliska. Jedan je iznimno
visok s četiri manja niže lijevo od njega. Šesti je malo
dalje odostraga u poravnanju s prvim. Sedmi obelisk formira trokut s
drugim “kutnim obeliscima”. Triangulacija slike
pokazala je da tri vanjska obeliska formiraju jednakostranični trokut,
dok je triangulacija s ostala četiri obeliska oblikovala oblik piramide
ili prizme.
Dr. Richard Shorthill iz NASA-e komentirao je “Blairove
obeliske”, sumnjajući da su “rezultat nekog
geofizičkog događaja”. Sam Blair je na to odgovorio:
“Da su obelisci doista posljedica nekog geofizičkog događaja,
bilo bi prirodno očekivati da su distribuirani nasumično. Rezultat
trianguliranja bio bi raznostraničan ili nepravilan, dok je
trianguliranje ovih mjesečevih objekata dovelo do sistema s osnovicom,
s koordinatama x, y, z u desnom kutu, šest istokračnih
trokuta i dvije osi od kojih se svaka sastoji od tri točke.”
Nadalje, u donjem desnom dijelu slike može se vidjeti pravokutna
“depresija”. Blair je napomenuo da ona sugerira na
postojanje četiri kuta od 90 stupnjeva te da ta struktura navodi
čovjeka na misao da nalikuje iskopu čiji su zidovi erodirani ili su se
urušili prema unutra.”
Drugi koji su proučavali Mjesec upitali su Blaira misli li možda da su
obelisci djelo inteligentnih bića, instrumenti za observaciju i
navigaciju ili možda izravni sustav za komunikaciju. “Želite
da to potvrdim kako biste me mogli diskreditirati?”, odvratio
je Blair. “Reći ću vam ovako: da su slične stvari nađene na
Zemlji, prva briga arheologije bila bi razgledati mjesto i napraviti
pokusna iskapanja kako bi se procijenio opseg otkrića.”
Čudne prirodne strukture
Skeptici mogu samo odvratiti da su mogli postojati posebni uvjeti u
kojima bi mogle nastati čudne prirodne strukture. “Ali da je
taj 'aksiom’ primijenjen u sličnim situacijama na
Zemlji”, oštro je odvratio Blair,
“više od polovice danas poznate arhitekture Maya i
Azteka još bi uvijek bilo zakopano ispod brežuljaka i
depresija prekrivenih drvećem i šumama... što se
tiče 'rezultata nekog geofizičkog događaja’; arheologija se
na temelju toga nikada ne bi razvila i većina činjenica koje se odnose
na evoluciju čovjeka ostala bi obavijena velom tajne.”
Obelisci su još gore. Ako ih posjetite –
pošaljite razglednicu!
Retuširanje fotografija s Mjeseca: Praksa u NASA-i?
Evo i jedne priče iz koje se može naslutiti moguća sudbina mnogih zanimljivih slika s Mjeseca, ali i od drugdje. Ispričala ju je Donna Hare na američkoj konferenciji “Disclosure”. Donna je od 1967. do 1981. radila u aviokozmičkom centru Philco Ford kao tehnička crtačica. Izrađivala je dijapozitive lansiranja i slijetanja, projekcijske i operativne karte te lunarne karte za NASA-u. Između misija imala je priliku raditi dodatni posao u NASA-inu fotografskom laboratoriju nasuprot svom uredu. Imala je ovlaštenje, koje doduše nije bilo visoko, ali dovoljno da uđe u određena područja. Jednom prilikom joj je u tom laboratoriju jedan od tehničara skrenuo pozornost na NASA-inu fotografiju. Na njoj se vidjela neka točkica. Što predstavlja ta točkica, upitala je, i je li to točkica na emulziji. Tehničar je prekrižio ruke i smiješeći se odgovorio joj: “Točkice na emulziji ne ostavljaju okrugle sjene na zemlji.” Donna Hare je pretpostavila da je to bila fotografija Zemlje iz zraka jer je mogla razaznati borove. Sjenke letjelice bile su pod istim kutom kao i borovi. Shvatila je da neidentificirani objekt na slici pripada klasi vrlo povjerljivih podataka koji se drže u tajnosti te je upitala tehničara što će učiniti s tom slikom. On joj je odgovorio da se ovakve fotografije uvijek retuširaju prije nego što dospiju u javnost. U filmu “UFO: Greatest Story Ever Denied”, uz izjavu Donne Hare prikazan je i niz retuširanih slika s Mjeseca, slika na kojima nije teško uočiti mjesto brisanja, a ponekad čak donekle i oblik obrisanog.
