Zanimljivo je ustrajno hrvatsko-katoličko nemirenje s odlukom dijecezanskog upravitelja koruške biskupije Gurk-Klagenfurt, mons. Engelberta Guggenbergera, da Hrvatskoj biskupskoj konferenciji ne dopusti služenje mise 18. svibnja na komemoraciji za žrtve na Lojbaškom polju u blizini Bleiburga.
U svrhu omalovažavanja i obezvređivanja te odluke i njezina autora, koristi se ovih dana i „teška artiljerija“ poput one da ta odluka ne bi bila donesena da spomenuta biskupija nema problema, odnosno da ima prinudnog upravitelja, da joj papa Franjo poslao i “inspektora”...
Nažalost, nikako da s iskrenom kršćanskom zahvalnošću prihvatimo Guggenbergerovu odluku i da se upitamo kako je to, ako jest, misa na Bleiburškom polju postala austrijskim kršćanima dio događaja koji se politički instrumentalizira i kako je postala dio političko-nacionalnoga rituala „koji služi selektivnoj percepciji i tumačenju povijesti“.
Zapravo, jesmo li kao kršćani u stanju propitati i istražiti po čemu bi to ukupna slika događaja na Bleiburškome polju štetila ugledu Katoličke crkve i zašto bi, ako bi se izdala dozvola za služenje mise, ona mogla poslužiti tome „da se Katoličkoj crkvi u Koruškoj predbaci toleriranje instrumentalizacije mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkim idejama.“
Bilo kako bilo, spomenutu odluku mons. Guggenberger nije donio iznenada, na prečac, nego nakon „temeljite analize“ skupa 2018. i „brojnih razgovora“ između predstavnika austrijske i hrvatske biskupske konferencije, u kojima su sudjelovali i vjernici hrvatske zajednice u Koruškoj kao i predstavnici austrijskih sigurnosnih organa. „Spomenuta analiza pokazala je da uvjeti za davanje dozvole... nisu mogli biti ispunjeni“.
U nedavnome neposrednom obraćanju javnosti, predsjednik Austrijske biskupske konferencije, bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn, svjestan dalekosežnosti donesene odluke, ali i konteksta u kojem se zbila bleiburška tragedija, hrvatskim je biskupima predložio sljedeće: „Mislim da nam treba kultura procesuiranja povijesti, to je bilo bolno razdoblje u hrvatskoj povijesti s mnogo tisuća mrtvih, istodobno ta je povijest kompleksna“...
To je važan proces koji će spriječiti da ga određene skupine instrumentaliziraju. To ne želimo ni mi ni Hrvatska biskupska konferencija. A to nam je, prema njegovim riječima, potrebno jer se u Austriji kaže „da je to fašistički skup, a u Hrvatskoj da je to povijest predaka“.
No, budimo mi u Hrvatskoj sasvim pošteni prema sebi samima i prema kardinalu Schönbornu pa recimo da nama, ako istinitim želimo prihvatiti povijesne činjenice – a nema razloga da to ne učinimo – nije potrebna austrijsko-hrvatska komisija koja bi se bavila zbivanjima u Bleiburgu i oko njega. I to stoga jer su nama ta zbivanja jako dobro poznata.
Dovoljno je samo nakratko zaviriti u dva leksikografska djela, u Hrvatsku enciklopediju Leksikografskoga zavoda „M. Krleža“ (Zagreb, 2000.) i Hrvatski leksikon (Zagreb 1996.) i vidjeti što se u tim kapitalnim nacionalnim djelima navodi pod natuknicom „Bleiburg“. Prihvatimo li taj sitni izazov zavirivanja u knjigu (jer to je Hrvatima jako zamoran posao!), u Hrvatskome leksikonu naći ćemo oveći tekst o Bleiburgu koji je potpisao hrvatski politički emigrant Vinko Nikolić (1912.–1997.) kao i njegovu ocjenu o krivici za bleiburšku tragediju.
S pravom je potrebno upitati sljedeće: zašto nikada do sada nitko od hrvatskih katoličkih svećenika i biskupa nije u Bleiburgu sasvim jasno kazao hodočasnicima ono što je u tome tekstu napisao Vinko Nikolić? A on je napisao da je „za bleiburšku tragediju krivo političko i vojničko vodstvo NDH koje nije bilo doraslo onim sudbonosnim vremenima.
Ono je, navodi Nikolić, naš narod obmanjivalo „Zvonimirovom linijom“ obrane, Pavelićevom pričom kako će „prije Sava teći uzgor, nego će partizani u Zagreb“, pričom o „čudesnom“ njemačkom oružju koje će izvesti preokret na ratištima, glasinama o obećanjima Engleza, idejama da hrvatski vojnici sada idu u šumu jer „partizani ostavljaju šume, a mi ulazimo“. Nikada to nisu rekli ni u Bleiburgu ni bilo gdje drugdje. Ne žele reći ni danas.
S druge strane, u Hrvatskoj enciklopediji za Antu Pavelića (1889.-1959.) stoji i ovo: „Početkom svibnja 1945. zapovjedio je povlačenje Hrvatskih oružanih snaga (HOS) prema Austriji, a Zagreb je napustio 6. svibnja 1945. Pošto je vojsku i civile u povlačenju napustio u Rogaškoj Slatini, sklonio se u Austriju, a poslije je preko Italije otišao u Argentinu.“
Prema iskazu gosp. Nikolića, Paveliću je u Rogaškoj Slatini 9. svibnja 1945. prenesena vijest da je Njemačka kapitulirala, nakon čega je „poglavar NDH razriješio vojnike prisege i sam se udaljio od najbližih suradnika i vojnih zapovjednika. Nakon tog dramatskog skupa očaja, kako vojnika, tako i mnoštva civila, koji su se osjećali izdanima od onih koji su ih vodili kroz četiri godine rata svatko je“, zaključuje Nikolić, „nastavljao svoj put, predajući se slučaju, u nadi da će se uspjeti dokopati Austrije i da će ga ondje prihvatiti Englezi ili Amerikanci“.
Zar ima sramnijeg i sramotnijeg čina da vrhovni zapovjednik, taj velebni hrvatski muž, poglavnik NDH (kako to gorko zvuči!) napušta svoje vojnike i svoje građane, uzima svoju zlatnu popudbinu i sklanja guzicu na sigurno. Strašno! Međutim, nitko do sada tu tako bjelodanu istinu nije izgovorio u Bleiburgu 18. svibnja. Mislim da bi takvo javno očitovanje u bitnome pridonijelo relaksaciji unutarhrvatskih odnosa.
Naravno, u toj sveopćoj hrvatskoj tragediji nitko ne želi i ne može i ne smije eskulpirati Britance i njihove saveznike – Titove partizane. No, ovdje je riječ o nama samima. Nama je jako dobro poznato što je dovelo do bleiburške tragedije. Međutim, drago nam je uživati u mitovima, u slavljenju poraza, u vlastitim lažima i obmanama. Svoje zločince ne želimo nazvati pravim imenom.
I da zaključim: kad je riječ o komemoriranju bleiburških i žrtava Križnoga puta, nedostaje nam nešto veliko – nedostaje nam biti kršćanin. Svojim očijukanjem s duhovima „zlih predaka“ prestajemo biti ono za što se iskazujemo. Ne uspijevamo kršćanskom hrabrošću pogledati vlastitoj prošlosti u lice. I pljunuti je tamo gdje je bila loša.
Isječak iz dokumentarnog filma Križni put - Zločin bez kazne
Nitko u svijetu ne organizira komemoracije ni mise za ubijene fašiste. A ustaše su to bile kao saveznici Hitlera i njegove ideologije.