"Koja je uloga NATO-a u iračkoj krizi i nakon nje? To pitanje dobiva posebno značenje zbog sumnji koje i dalje postoje u pogledu budućnosti Saveza, zbog skepse SAD-a prema vojnoj spremnosti saveznika iz NATO-a i dosadašnjeg načina vođenja rata protiv terorizma. Odgovor na to pitanje bit će ključno za utvrđivanje ima li NATO ikakvu budućnost.
Dana 12. rujna 2001. NATO se pozvao na odredbu u NATO-ovoj povelji koja određuje kako će, ako je napadnuta ma i jedna zemlja članica, sve druge zemlje članice poduzeti "akcije koje budu smatrale nužnima, uključujući korištenje oružane sile." Ovo je bio važan i do tada neviđen korak. Inicijativa je stigla iz stožera NATO-a, iz solidarnosti sa SAD-om, ali i da bi se izbjeglo da NATO u tako važnom trenutku ostane po strani.
No američki čelnici, sumnjičavi prema "ratu konsenzusom", za koji neki vjeruju da je usporio rješavanje kosovske krize 1999. godine, uskratili su NATO-u izravnu ulogu. Saveznici su na kraju sudjelovali u ratu u Afganistanu, a nekoliko zemalja NATO-a sudjelovalo je i u ukupnim nastojanjima s ciljem suzbijanja globalnog terorizma.
Ali, što s Irakom? Čak i u slučaju da Bushova vlada osigura snažnu potporu saveznika, bilo za učinkovite inspekcije oružja, bilo za izravnu vojnu akciju protiv režima Saddama Husseina, mogućnost sudjelovanja NATO-a kao saveza je isključena.
Jednako kao 1991. godine, za rata u Perzijskom zaljevu, Sjedinjene Države rat radije vode same. Osim toga, rijetko koji saveznik ima modernu vojnu opremu koja bi u tom slučaju bila nužna. Zaista, ograničena vojna spremnost gotovo svih saveznica iz NATO-a, osim Velike Britanije, u korijenu je svih rasprava o važnosti NATO-a u budućnosti. Osim tih ograničenja koja se nameću sama po sebi, tu su i sumnje nekih saveznica - posebice Njemačke - kad je posrijedi rat protiv Iraka.
No, NATO će biti uključen, barem indirektno, jednostavno zbog 53-godišnje povijesti suradnje vojska, činjenice da svi govore isti jezik (engleski), slijede u temelju iste doktrine i imaju slična stajališta koja Savezničko europsko zapovjedništvo čine najučinkovitijim zajedničkim zapovjedništvom u povijesti.
Ispit će biti nakon što iračka kriza bude razriješena, bilo inspekcijama, bilo ratom. Nakon rješenja krize, Zapad mora biti još veoma dugo prisutan na Bliskom istoku, uključujući vojnu silu.
U interesu Washingtona nije da tu misiju provodi sam, a ovo ne bi željele ni zemlje u regiji. Amerikanci će sigurno htjeti izravnu i opipljivu potporu saveznika. Dio te pomoći morao bi biti u ponovnoj izgradnji i reformi, u Afganistanu, možda i u Iraku.
Ova će misija biti ključna za stvaranje bliskog partnerstva SAD-a s Europskom unijom. Ipak, zbog političkih, gospodarskih i društvenih promjena bit će potrebne i zajedničke vojne odgovornosti. Mirotvorne snage, npr., sudjelovat će u borbi protiv terorizma ili će pomagati u demokratizaciji vojske, kao što je to tako učinkovito činio NATO-ov program Partnerstvo za mir u bivšem sovjetskom imperiju. Učini li se sve ovo, pokazat će se da se NATO može nositi s realnostima 21. stoljeća.
U 20. stoljeću NATO se bavio sigurnošću Europe. U 21. stoljeću njegov je zadatak Bliski istok, u kojem mora dokazati da je i dalje relevantan", piše Robert E. Hunter, američki veleposlanik u NATO-u od 1993. do 1998. godine. (H)
