Otkako je redatelj Bobo Jelčić snimio film “Obrana i zaštita” kojim je doslovno pokorio 60. filmski festival u Puli razgovarali smo dva puta. Oba povoda bila su kazališna, prvi put bilo je to uoči premijere Čehovljeva “Galeba” u ZKM-u i sada u Dubrovniku, no film nam je uvijek bio nezaobilazna tema. Prošle je zime, naime, bio pozvan na slavni filmski festival u Berlinu, a sada je u Puli osvojio čak sedam Zlatnih arena.
Priznajem da je Pula prošla pokraj mene. Bio sam koncentriran na posao koji Nataša Rajković i ja radimo ovdje u Dubrovniku, a paralelno s tim išla je Pula. Vjerujte mi, imali smo dosta organizacijskih poteškoća; predstavu, naime, igramo u Gradskoj vijećnici i ispred nje, a tamo se ne može baš uvijek učiti i raditi pa uopće nisam pratio što se događa na Filmskom festivalu. Vijest o Arenama zaista me iznenadila iako sam pročitao kritike koje su bile dosta povoljne. No siguran sam da rijetko tko snima film kako bi njime osvajao nagrade. Snimiš nešto za što želiš da te identificira, legitimira. A siguran sam da je bilo još dobrih filmova na Puli.
Svakako, filmski kritičari ističu da je vaš uspjeh još veći jer je iza nas godina dobrih filmova.
Gledao sam “Svećenikovu djecu” i to mi je izuzetno dobar film. Za njega sa sigurnošću mogu tvrditi da je odličan i da je mogao dobiti nagrade. I zato bi bilo potpuno pogrešno sada otići u neki trijumfalizam.
U srcu autora, koja je Arena draža – ona za scenarij ili ona za režiju?
Ja sam režiser prije svega. Scenaristički posao spada u sobu, među četiri zida, gdje je čovjek sam sa sobom i pripada pisanju. Režija je aktivan posao i ja sam po vokaciji čovjek koji je praktičan, koji režira... Ovdje je scenarij bio zapravo tek jedan uvod, a film je nastao dok smo radili na njemu.
No odličan redateljski i filmski posao obavili ste izborom glumaca. To dokazuju i njihove Arene, počevši s onom Bogdana Diklića.
On je znan kao dobar glumac i nije trebalo biti posebno mudar da se njemu dodijeli uloga. Svjestan sam da je Nada Đurevska manje poznata. Za mene je poticaj bila jedna njena davna uloga, a idealno mi je sjela u ovu kombinaciju i nisam siguran bih li za taj filmski bračni par našao idealniji odabir. No sve su to glumci koji su morali žestoko raditi na ovom filmu. Ništa tu nije olako napravljeno i u posao se nije ušlo bez debele pripreme. Radili smo prije samog snimanja; oštro, teško i iscrpljujuće. Precizno smo i detaljno sve pripremili i tek tada ušli u snimanje filma.
Kakve reakcije očekujete kada vaš Mostar vidi film?
To jest test. Veliki test.
Zasad su svi testovi odlično položeni – Berlin, Pula...
Da. Ovo će biti emotivni i psihološki test koji neće imati previše veze sa mnom kao redateljem. To je nešto duboko ljudski. Ne mogu predvidjeti reakcije, ali im se mogu samo nadati i to prema anketama koje sam proveo na ljudima koji žive dolje prije nego što sam se upustio u snimanje filma.
Kako je izgledalo to anketiranje?
Pokazao sam im scenarij, a ljeto prije nego što sam snimao film snimao sam neke Mostarce tako kako vi sada snimate mene. Razgovarao sam s raznim ljudima i svi su mi govorili o životu u Mostaru. Ako se pozovem na to, onda u Mostaru očekujem jedno duboku razumijevanje jer ovaj film nije ni u kom smisli intoniran ideološki.
I filmski kritičari ističu da to nije politički film, da nije nikakvo razračunavanje s prošlošću.
Točno, iako se u pozadini osjeća ta situacija. Htio sam, zapravo, da se politika ocrta kroz tu intimnu priču.
Sudeći po predstavi koju radite u Dubrovniku, a koju ste najavili kao potragu za politikom s ljudskim licem, u zadnje vrijeme politika vam doista ne da mira?
Ispada da je tako. Ali ovdje u Dubrovniku stvari su se razvile drugačije. Prošle godina želio sam ovim projektom napraviti nešto drugo, ali se sada sve promijenilo. Lani je “Allons enfants” bio neki kamen spoticanja, predstava nije ušla na repertoar iako je bila dogovorena godinu dana unaprijed na poziv tadašnjeg ravnatelja (Ivica Prlender, nap. a.), a sada se “Allons enfants” događa u Gradskoj vijećnici i govori o dubrovačkoj situaciji danas. Ta se situacija definitivno počela događati nakon tog lanjskog ljeta u kojem predstave nije bilo, zato to i jest jedna amblematska situacija koja je nas same uvukla u događaje. Dubrovnik se pozicionirao i kao politički centar u Hrvatskoj, a mi smo osjetili da moramo reagirati na to.
Nekoliko sam dana u gradu i vidjela sam kao se za vaše kasne noćne probe namješta scena pred Gradskom vijećnicom. Vidjela sam i Dubrovčane i turiste koji ne žele stati na crveni tepih, ali i one koji imaju potrebu sjesti na te sjedalice, doslovno isprobati tu kazališnu situaciju. Je li to ta “udica” koju ste im dobacili?
To je taj drugi dio predstave, kada te političar zove na razgovor, kada on želi postati intiman, želi se družiti; to je taj korak više od Vijećnice. Zato su te njihove sobe, to privatno-javno vlasništvo, sada dopuštene, zapravo otvorene za sve ljude. To je dio predstave u kojem glumci imaju scene koje trebaju odglumiti s potencijalnim glasačima i, naravno, tu je publika koja se može uključiti ako to želi.
Koliko se njih uključilo i kako je to izgledalo? Kako su se glumci pripremili za to?
Neki ljudi šute, neki počnu govoriti o nekoj drugoj temi koja ih tišti. Predstava se u toj fazi zapravo pretoči u jedan duboko ljudski razgovor, razmjenu ideja. Tada ona počne odudarati od klasične kazališne postavke, postaje ljudska situacija koja nema veze s kazalištem.
Znači li to da publika ključno određuje predstavu i da je ona svaki dan drugačija?
Da. Sve ovisi o reakcijama: vi šutite, ja bih govorio, netko je otvoren, netko oprezan... Glumci su to vježbali. Ljudi sjedaju, a to ih je pripremilo na različite reakcije.
Koje su reakcije najviše iznenadile glumce?
To kada ljudi do kraja uđu u temu, u onu temu o kojoj glumac govori, kao da zanemare da je riječ o kazališnoj predstavi, počnu se baviti tom temom, a to pokazuje koliko je to istinski egzistencijalna tema za tog čovjeka. On je taj koji živi s tim, u toj temi. A netko drugi pak počne neku svoju priču, koja s tim nema nikakve veze, ali je to njemu važan problem... Glumci su vježbali snaći se u svakoj situaciji.
Na Igrama se “Allons enfants” igra samo četiri puta. Tolik trud, tolik posao i samo četiri izvedbe...
Razmišljamo da pokušamo napraviti neku varijantu ove predstave za Zagreb. Ona neće moći biti ista, ali Nataša i ja o tome smo već nekoliko puta razgovarali s Krešom (Krešimir Dolenčić, nap. a.) i svi mi znamo da je cijeli taj posao preskup da bismo igrali samo četiri predstave. No budućnost predstave ne ovisi samo o nama.
>>\"Obrana i zaštita\" trijumfirala u Puli, nagrađeni redatelj, glumci...
>>\"Allons enfants\" ismijava politiku od koje nam se svima plače
