Da se prvi put kao profesionalni meteorolog na televiziji pojavio davne 1968., ne sjeća se ni sam Milan Sijerković. Taj podatak nedavno mu je rekao jedan gledatelj, slučajno, u prolazu na ulici. Od tih 60-ih pojavili su se meteorološki sateliti i elektronska računala pa se prognostičke karte više ne rade poluobjektivnim načinima, već objektivno matematičkim i fizičkim izračunima i znatno su točnije nego prije pa velikih pogrešaka više nema. Ipak, svakom meteorologu, pa tako i Sijerkoviću, pamte se i zamjeraju 'vremenske' pogreške, a zašto se one događaju, zanimalo je i novinara Večernjeg lista davne 1964. kada mu je Milan dao svoj prvi intervju na početku karijere.
– Tada mi je najjednostavnije bilo pogreške objasniti blizinom Alpa. Svi poremećaji nam uglavnom dolaze sa zapada pa najavimo pogoršanje vremena, a ta vlažna zračna masa se zaustavi sa zapadne strane Alpa i umjesto kiše dobijemo sunce. I to je tada bio zbilja čest razlog neuspjeha pa sam tada postao poznat kako sam lansirao famu Alpi – prisjeća se Milan i nastavlja:
Po prirodi sam optimist
– Danas su greške manje, ali tada su bile odličan poligon za viceve o meteorolozima. I ja sam bio dobra meta. Sjećam se jednog kad je umro Leonid Brežnjev, a netko je na to nabacio: Sijerković je najavio u Moskvi minus jedan. Uglavnom, prognostičke pogreške ljute ljude osobito uoči vikenda. I nije mi žao kada 'prevarim' roštiljaše pa iznenadna kiša nekome ugasi vatricu, ali žao mi je onih koji na temelju prognoze planiraju promjenu krova. To govorim iz iskustva.
Znate, po naravi sam optimist, što nije dobro za objektivne prognoze jer i vrijeme uvijek okrećem na ljepšu stranu, ali u prirodi to ne funkcionira. Ne nosim kišobran ako u tom trenutku ne pada kiša. Ponekad sam lijen i to mi se zna osvetiti.
Tako sam se jednom vraćao s posla i kisnuo sam kad se zaustavio auto i neki su dečki otvorili prozor i rekli: "Nemate kišobran? Jeste prognozirali kišu?" Ja kažem da nisam, a oni mi vele: "E, onda i dalje kisnite". Trenutno je u mirovini, no ne miruje. Na Novoj TV i dalje jednom tjedno vodi prognozu, zadržao je prepoznatljivi stil pa i dalje svako javljanje razveseli nekom pučkom uzrečicom. Surađuje s mlađim prognostičarima Anom Bago i Darijem Brzojom kojima je bio i profesor na fakultetu pa ga i dalje zovu profesore zbog čega mu se tako sada obraćaju i drugi suradnici na Novoj TV, a ljubav prema pučkoj prognostici stekao je, priča, još u rodnoj kući.
Pisati sam počeo zbog supruge
– Potječem iz Boke kotorske iz ribarske obitelji. Svaka obitelj imala je starijeg člana koji je promatrao prirodu, oblake, vjetrove, more, morske struje... i bio svojevrstan kućni prognostičar. Kod mene konkretno moj dida, i ponekad je znao pogoditi da je najpametnije ne ići barkom na more, ali bogme smo se znali i s mora vraćati po oluji. Tako sam se na svojoj koži uvjerio da pučke prognoze imaju ograničeni doseg. Ipak, odatle i moja ljubav prema njima pa ih i dalje i skupljam i koristim jer zgodno su sročene u rimama. Kad naiđem na novu, zapišem je. Uglavnom, u jednom trenutku života tih je papirića bilo posvuda po stanu, nisam bio u njihovu slaganju osobito uredan, pa mi je supruga rekla: "Daj napiši neku knjigu i makni te papiriće da ih ne gledam". Poslušao sam je, napisao dvije knjige o pučkim prognozama, a poslije njih još 12 stručno-popularnih knjiga za odrasle i četiri slikovnice. Lani je izdana slikovnica "Priče iz meteorološke škrinjice" koju sam posvetio unucima, 'zagrebačkom' devetogodišnjem Karlu i 'američkom' desetogodišnjem Filipu Deanu. Vidite, već je i imenom amerikaniziran – smije se Sijerković i objašnjava:
– Moj se sin prije više od 20 godina odselio u Ameriku tako da zbog svojeg straha od letenja nisam svojeg unuka, osim skypeom, vidio uživo. U Americi sam, doduše, bio jednom, prije Filipova rođenja, i rekao sam nikad više. Osim što ne volim letjeti, ne sviđa mi se ni način života u toj zemlji. Imaju lijepu prirodu, ali naša je ljepša. Više volim ovu našu sirotinju, tu ima nekog duha. Kći mi je pak meteorologinja i njezin sin je moj zagrebački unuk Karlo.
Mladenačku energiju, osim radom, u 78. godini održava hobijima - planinarenjem i gljivarenjem, a iako je 'mali s mora' o povratku u primorske krajeve kaže:
– Ma ja sam postao Zagrepčanin. More volim, ali od te ljubavi ostalo je samo tjedan dana godišnjeg odmora na Rabu, gdje supruga i ja iz dana u dan i za ručak i za večeru jedemo ribu koju spremamo sami. To je skup sport i bio bi nam jeftiniji meni u nekom hotelu, ali oboje smo s mora i riba nam je veliki gušt.
