Moram govoriti iako sam sve starija i umornija, iako sam neke stvari i
događaje zaboravila, ali moram govoriti o onome čega se sjećam. Moja je
dužnost ne šutjeti o onome što sam
prošla. Mlade time ne treba opterećivati, ali moraju znati
– jasnim i čvrstim glasom govori nam 86-godišnja
Barbara Blau Kalebić. Njezino uščuvano lice i bistar pogled
ne odaju golgotu koju je doživjela, ne govore o smrzavanju u otvorenim
vagonima, o gladovanju i “čađi” koje se nagutala,
nemiru koji ju je progonio i tragediji kojoj je svjedočila.
Samo se nasmijao
– Da, dobro sam, posebno ako se zna što sam
prošla. Preživjela sam Auschwitz, nagledala se strahota,
naradila se, bila na rubu smrti...U vrijeme kad je počeo rat živjela
sam u Bačkoj Topoli s majkom i bakom. Početkom 1944. počeli su
skupljati Židove i odvoditi ih u logore, znala sam što se
događa pa sam, kad su došli po mene, bila spremna
– prisjeća se Bora, kako su je zvali zagrebački prijatelji, i
prvi put glas joj zadrhti.
– Došao je njemački
vojnik, a s njim i mještanin, naš susjed, koji je
bio dobar prijatelj mog oca.
Otac je, hvala bogu, umro 1938. pa sve te strahote nije morao gledati i
proživjeti. Kad su došli, mama je tom susjedu rekla:
“Gospodine Kinzel baš ste vi morali doći po moju
kćer.” On nije kazao ništa, samo se nasmijao.
Odveli su me najprije u sabirni logor u Bačkoj Topoli, a 1. svibnja
stigla sam u Auschwitz.
Dobila sam zatvorenički broj 80689, istetoviran mi je na podlaktici
– kaže Barbara te zavrne rukav veste. Tamo gdje su nekad bile
brojke, sada je nekoliko plavih mrlja. Koža stari, kapilare pucaju pa
se brojke više i ne vide, objašnjava. Iako su
brojevi izblijedjeli, strahote koje su joj se događala zauvijek su
urezane u njezinu pamćenju.
– Ne sjećam se svega, neke sam datume zaboravila. Znate,
prošlo je otad puno godina, ali postoje slike koje ne mogu
zaboraviti. Sjećam se trenutka kad sam shvatila da su ubijene moja mama
i baka. Ja sam već mjesec dana bila u Auschwitzu kad mi je jedna
Poljakinja rekla da je stigao novi vlak sa starijim ljudima iz Mađarske
i da su svi poslani u plinsku komoru.
Znala sam da su među njima i moji, mama, baka i teta s mužem
– priča, zagledana suznih očiju u dvorište Doma
umirovljenika na Bukovcu. Kaže da je Auschwitz bio
najstrašnije mjesto od svih, a one koji nisu mogli raditi,
starije, bolesne, djecu, ubijali su.
Biti ili ne biti
– U logor je dolazio doktor Mengele, postavili bi mu stol
vani, za koji bi sjeo s pratnjom. Mi smo morale proći pokraj njega, on
bi nas mjerkao, a one koje bi zaustavio završile bi u
plinskoj komori. Jedan dan mi je rekao – stani. Znala sam da
je to značilo biti ili ne biti, da sam na rubu smrti... Pitao me jesam
li sposobna još raditi.
O, da, odgovorila sam i preživjela. Sjećam se i danas da sam, kao i
svi, bila puna buha. Jedne sam ih večeri čistila, čistila, a po koži su
ostajali tragovi njihovih uboda. Bože, da me moja mama sada vidi,
pomislila sam, a mame tada više nije bilo – priča
Barbara. S približavanjem Rusa 19. siječnja 1945., sa 1500 drugih
“heftlinga” u otvorenim vagonima, po
nepodnošljivoj zimi i snijegu, koji je padao po njihovim
polugolim tijelima, krenula je prema logoru Ravensbrück, zatim
Rechlin...
– Sve je to bilo pod Auschwitzom –
objašnjava. Oslobođena je početkom u svibnju 1945...
PREŽIVJELA HOLOKAUST
