Nazvali su ga Borac, željeli su mu i menom dati snage da preživi, da ustane. Nije uspio, otišao je u snu.
- Nemam riječi kojom bih opisala tugu...jer njega više nema...otišao je u snu. Više nije Borac, sad je Anđeo – napisali su volonteri osječke udruge Pobjede opraštajući se od psa kojeg su pronašli u granju pored ceste, odbačenog kao smeće. Na glavi je imao dvije velike rane.
- Rekla bih da mu je netko zabio motiku u glavu, pretukao ga i bacio tamo gdje ga vjerojatno nitko neće naći – napisala je volonterka nakon što je kroz visoko granje došla do psa.
I kao nebrojeno puta do sada volonteri nisu okrenuli glavu, veterinari su napravili sve što su mogli, ali ozljede su bile preteške. Još jedno živo biće otišlo je jer je tako odlučio netko tko hoda na dvije noge, netko tko misli da ima to pravo. Otišao je Borac uz one kojima je bilo stalo, uz one koji plaču za njim i pitaju se kao i bezbroj puta do sada – zašto?
Borac je negdje živio, bio je nečiji prije nego su ga pronašli iza Bajera na Jugu 2. Kome je zasmetao? Zar baš nitko nije čuo njegov vrisak kad je dobio udarac u glavu, nitko ništa nije vidio? Do kada ćemo misliti da to nije naša briga, da će netko drugi umjesto nas sve napraviti?
Zlostavljači žive oko nas, ali nitko ne želi pokazati prstom na njih. Kakvi smo mi to ljudi? Isti oni koji će se zgroziti tek kad od ruke zlostavljača nastrada i čovjek pa pročitaju što je sve radio životinjama. A do tada najčešći komentar bit će – pa to je samo pas.
Mora li biti tako? Bilo je to živo biće s pravom na život, pravom koje mu je netko oduzeo. I za to mora odgovarati.
strašno, strašno..motikom psu razbit glavu*? ne želim tom monstrumu ništa dobrog u životu.