Kad sam se prije pet godina selio u Bruxelles, slušao sam, naravno, i turobne priče o tome kako grad navodno nije ugodan za život. Kako nije siguran, kako su se neki dijelovi grada potpuno ispraznili od domaćeg, belgijskog stanovništva, i s vremenom postali prepuni migranata koji se nisu integrirali, nego nastavili živjeti u svojim kulturama, svojim običajima, samo na drugoj lokaciji.
U pet godina moje iskustvo, ne novinarsko, nego stanovničko, govori sve samo ne to što sam slušao uoči dolaska. Neke od najljudskijih gesti iz svakodnevnog života doživio sam u nekima od najimigrantskijih bruxelleskih kvartova.
Jednom su me ganjali neki mladi tamnoputi mladići – da bi mi vratili 50 eura koji su mi ispali iz džepa dok sam hodao. Jednom se jedan otac obitelji arapskog porijekla zaletio prema meni s druge strane ulice u kojoj sam živio – da bi zaustavio dječja kolica na kojima je popustila kočnica i koja su se počela kotrljati nizbrdo. Kad bolje razmislim, izgleda mi da su sve ulične opasnosti koje su mi se dogodile u Bruxellesu bile takve da su ljudi oko mene bili od pomoći, a ne prijetnje.
Da, sve su to trivijalnosti nevažne za činjenicu da je jedan kvart u Bruxellesu, ozloglašeni Molenbeek, dokazano skrovište najgorih terorista i da su neki od tih terorista (prema još pouzdano ne znamo identitet) jučer izveli strašne terorističke napade u zračnoj luci i u gradskom metrou. Ali trivijalnosti iz naših svakodnevnih života pomažu nam da se i u najstrašnijim trenucima sjetimo da su to teroristi, pojedinci pomračena uma udruženi u zločinačke skupine, a ne sam grad Bruxelles. Bruxelles nije jednako smrt i opasnost, nije jednako terorizam.
Terorizam nikad ne pobjeđuje, a jedini lažni osjećaj pobjede može imati ako posije strah. To mu je cilj koji mu treba ostati uskraćen. Terorizam ima za cilj ubijanjem proizvesti masovan strah u društvu. Ali terorizam neće pobijediti ni u Bruxellesu ni igdje drugdje. Bruxelles će stajati zajedno protiv terorizma, i Europa će stajati zajedno. Ipak, realnost je kompliciranija od ljudskog optimizma. A realnost je takva da ovu vrst terorizma, kakvu smo vidjeli u napadima od New Yorka 11. rujna 2001. do Bruxellesa jučer, nije lako iskorijeniti konvencionalnim istragama, lociranjem, uhićenjem ili smaknućem vodećih ljudi terorističkih organizacija. Da, sve je to nužno provoditi tempom koji je agresivniji nego ikad prije. No protiv ovoga se treba boriti deradikalizacijom. Mladi ljudi diljem svijeta radikaliziraju se pogrešnim, nazadnim tumačenjem svete knjige Kur’ana koje, povezano s osjećajem isključenosti iz društva, osjećajem beznađa, a često povezano i s kriminalom, stvara od njih potencijalne teroriste na ulicama Molenbeeka.
Ta deradikalizacija ne može biti uspješna ako se u nju ne uključe sami muftije, imami i drugi vjerski vođe u svojim zajednicama. Zbog toga je pogrešna i prva reakcija hrvatske zastupnice u Europskom parlamentu Marijane Petir. “Eksplozije u Bruxellesu pred Uskrs pokazatelj su da nekima nije ništa sveto. Neće nas zaplašiti jer naš Bog je pobijedio smrt. Sretan Uskrs”, poručila je Petir. Borba protiv terorista iz Bruxellesa ne može se odvijati u konfrontaciji naš Bog – vaš Bog. Ako netko iz Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine može imati pozitivnu ulogu u velikoj europskoj borbi protiv terorizma, to sigurno nije Marijana Petir, nego vjerski vođe Islamske zajednice u Hrvatskoj, koja zaista jest mali, ali svijetao primjer integracije muslimanskih vjernika u moderno europsko društvo. Sprečavanje radikalizacije i deradikalizacija onih koji su prešli na ekstremističku stranu mora dolaziti iznutra, iz same zajednice u kojoj takve pojave nastaju, a ne samo izvana.
U romanu Braća Karamazovi Dostojevski iznosi čuvenu tezu da “ako nema Boga, sve je dopušteno”, no slovenski filozof Slavoj Žižek još je 2006. pisao da za današnje teroriste, koji lažno tvrde da slušaju Božje poruke i ispunjavaju Božju volju, kao da vrijedi upravo suprotno: “ako ima Boga, sve je dopušteno, uključujući i dizanje u zrak nedužnih prolaznika”. Upravo deradikalizacijom nužno je odgovoriti da – nije.
U Molenbeeku, ozloglašenom dijelu Bruxellesa koji mediji nazivaju centrom džihadista u Europi, deradikalizacija neće biti nimalo laka. To zaista jest kvart u kojem susjed susjeda ne prijavljuje ni kad vidi najsumnjivije stvari jer naprosto velik dio stanovnika ne osjeća se građanima Belgije, sa svim građanskim dužnostima koje s time dolaze, uključujući i povjerenje u policiju. Ali Bruxelles će imati snage nastaviti dalje nakon jučerašnjeg crnog dana.
>>U Bruxellesu uhićen najtraženiji bjegunac na svijetu Salah Abdeslam
Kakve veze imaju hrvatski i bosanski muslimani sa Arapima, Turcima i Afrikancima? Naši muslimani su domaći ljudi koji su prije 500 godina prislilno promijenili vjeru i oduvijek su živjeli u Europi i njima integracija nije ni trebala.