Prevažne su bile sve godine od proglašenja hrvatske neovisnosti, barem se tako činilo dok smo ih živjeli. Svake od tih godina nešto smo čekali, nečemu se nadali i vjerovali da će nam sljedeće biti bolje i da ćemo biti sretniji. Katkad je tako i bilo. Češće nije.
I u 2011. godinu ulazimo svaki sa svojim malim željama, ali i u očekivanju triju za naciju iznimno važnih događaja.
Prvi je svakako dovršetak pregovora s Europskom unijom. Navršit će se točno 20 godina otkako je Tomislav Ivčić pjevao “Let Croatia be one of the european stars” (Neka Hrvatska postane jedna od europskih zvjezdica) do trenutka kad će Hrvatska napokon potpisati pristupni ugovor i završiti mukotrpan put prema Uniji. Za pretpostaviti je, ako je suditi prema posljednjim istraživanjima, da će do tada potpora ulasku u Uniju biti povijesno najniža. Trendovi su porazni i za Uniju i za sve hrvatske vlade koje su Europu zacrtale kao svoj najvažniji cilj, opisujući je kao mitsko mjesto onkraj duge na kojem se nalazi ćup pun zlata, samo ga treba pronaći. Čini se da Hrvati ipak ne misle tako ili im je jednostavno dosadilo sve to natezanje, zahtjevi, uvjeti, pregovori koji to nisu, odricanje, rezovi i čekanje pa im se više ne da ni razmišljati o Europi i njezinim mušicama.
Drugi važan događaj koji nas očekuje izravna je posljedica prvog, a to je referendum o pristupanju Uniji. Bez pozitivnog odgovora građana, i to u velikom broju, nema ulaska u Europu. I tom će se prilikom navršiti 20 godina otkako su Hrvati posljednji put izašli na referendum. Tada su odlučili da izađu iz Jugoslavije, ovoga puta trebali bi odlučiti da uđu u europsku zajednicu država. Neizlazak na referendum ili odbijanje uključivanja u EU Hrvatsku bi skupo stajali, a bilo bi i pomalo glupo da, nakon što smo se toliko trsili, kažemo da nas Europa više ne zanima. Zbog toga će u sljedećoj godini i vladajući HDZ, ali i njihovi opozicijski rivali, morati upregnuti sve snage da narodu Europu učine primamljivijom i nagovore građane da na referendumu zaokruže da. Da stvar bude teža, to će morati činiti u isto vrijeme u kojem će se bespoštedno obračunavati pokušavajući zauzeti što bolje pozicije pred službeni početak predizborne kampanje. To nas dovodi do trećeg važnog događaja u 2011. godini – izbora.
SDP i HDZ borit će se za vlast, svi ostali bit će samo statisti koji mogu pripomoći dramaturgiji, ali bez kojih bi se moglo. Zoran Milanović 2007. nije uspio pobijediti Ivu Sanadera iako mu je samo malo nedostajalo. Jadranka Kosor nikada nikoga nije pobijedila. I njemu i njoj ovi su izbori važniji od samih fotelja koje bi mogli osvojiti ili izgubiti. Borit će se za preživljavanje na političkoj sceni i zbog toga neće imati milosti ni prema kome. Gubitnik već dan nakon izbora odlazi u političku mirovinu i anonimnost. Jadranki Kosor to bi možda lakše palo jer je starija i, nakon nekoliko mandata, što u Saboru, što u Vladi, prilično umorna. Gubitak na izborima za Zorana Milanovića, pak, bio bi potpuna katastrofa, značio bi da je na čelu SDP-a četiri godine samo gubio vrijeme i da sa trebao baviti nečim drugim. Ovoga puta čini se da ne može izgubiti, no njegova stranka ima nevjerojatan dar da uprska već riješene stvari pa su od njih iznenađenja moguća i potkraj 2011., kada bi se izbori trebali održati. S izborima bi napokon trebao prestati i grč koji je zahvatio zemlju i koji nas je potpuno paralizirao. Aktualna Vlada nema legitimitet izbora, ali ima većinu. Opozicijski blok ima veliku potporu birača, ali do izbora je daleko.
Tako jedni nasuprot drugima stoje ukopani u svoje rovove u koje su za sobom povukli cijelu zemlju, a njoj je nužna suvisla strategija i odlučnost da je se provede jer ćemo inače svi do jednoga završiti na prosjačkim štapovima.
Međutim, koliko god bila važna ta tri događaja koja nas očekuju, od njih je ipak važniji proces koji već doživljavamo, a to je pretvaranje Hrvatske u normalnu zemlju. Političari su uhićenjima i suđenjima izgubili najveći dio onoga što im je omogućavalo da postanu kriminalci. U Hrvatskoj se političara više nitko ne boji i nikoga nije strah propitivati bilo koji njihov potez. Slijepa poslušnost postala je nepoželjna osobina koja čovjeka vrlo lako može odvesti u zatvor, što su već mnogi počeli osjećati. Zato će svaka sljedeća vlada morati vladati mnogo pristojnije od dosadašnjih. Mentalitet naroda počeo se mijenjati, a to će nužno dovesti i do promjene mentaliteta vladajućih, koji će morati biti istinski sluge naroda, a ne više samovoljni vlastodršci.
PUN KUFER MIJE VIŠE BORBE ZA HRVATSKU,VRIJEME JE DA SE POČNEM BORITI ZA SEBE I SVOJU OBITELJ.ALI KAKO,KAD SAM NEZAPOSLEN, A OVA BANDA SVE POKRALA.JEDINO DA POČNEM KAO CHEGUEVARA ILI KAKAV GERILAC.