Trebalo mu je možda dva dana da savlada stepenice. Veći problem Borisu je predstavljao veliki krevet koji mu je njegova Tara stavila na pod, bojala se da ne padne pokušavajući se popeti na kauč. Već tri mjeseca Boris živi u svom novom domu, onom za zauvijek. Upoznao je svaki njegov kutak. Dobro zna gdje je koja prepreka, gdje je stolac, gdje su vrata, a gdje je onaj izlaz za dvorište u kojem ga čeka najljepša trava na svijetu. Sve to otkrio je njuhom, najvažnijim psećim osjetilom. Oči mu nimalo nisu mogle pomoći jer Boris je slijep.
– Borisa sam upoznala kao volonterka Noine arke. Ulazila sam u njegov boks, a on je uvijek bio povučen i oprezan, zapravo uplašen. Nikad ga nisam čula da laje. U šetnju je išao s noge na nogu, polako – govori nam Tara Sirovec. Ni jednom psu nije bilo lako i bilo joj je najgore kad je odlazila, a oni su ostajali u boksovima, ali Borisa joj je bilo posebno teško gledati. Kad se prije tri mjeseca morala oprostiti od svog Maxa, u njezinoj kući nastala je velika praznina.
– Bilo mi je užasno doći kući, a ona prazna. Rekla sam roditeljima da ću svakako uzeti nekoga kome je to najpotrebnije. Borisu je 27. siječnja bio rođendan, a 28. sam stigla u Noinu arku s roditeljima i povela ga kući – prisjeća se. Kaže, dvorište je morala malo prilagoditi i ograditi neke dijelove na kojima je postojala mogućnost da se Boris ozlijedi, na stepenice je stavila rubove da ih Boris osjeti šapama. I to je bilo sve.
– Sve je brzo naučio, a najteže mu je bilo savladati krevet. Danima je ležao tako da mu je pola tijela bilo na krevetu, a pola na podu. Dok nije naučio da je cijeli krevet njegov. Vrata kuće stalno su otvorena i on sam izlazi na dvorište kad god poželi. Šetnje izvan dvorišta bile su nam ispočetka problem jer se bojao nepoznatog prostora. Morala sam ga nagovarati, sad mu ništa više nije problem. Na rubu našeg dvorišta je šuma, tu se susrećemo i s drugim psima i nemamo nikakvih problema jer Boris se rado druži. Uvijek mu je najteži prvi susret, dok ne shvati da je siguran i da mu se ništa neće dogoditi. I susjede je upoznao i i već imaju spremne poslastice za njega – opisuje nam njihove zajedničke dane. U kući zapravo nikad ne ostaje sam, kad Tara ima obveze, čuvaju ga njezini roditelji. Bio je Boris i na moru, trčkarao je po pijesku, dotaknuo je šapama i more, ali se brzo povukao, vjerojatno mu je bilo prehladno.
Kako je i gdje Boris živio, nitko ne zna. Pronađen je na cesti, privremeni dom pružila mu je gospođa koja ga je tako i spasila. Jer kad ga je pronašla bio je jako mršav, već je teturao od gladi. U njezinu dvorištu Boris se oporavio, ali njegova ga spasiteljica nije mogla povesti kući jer se već brine o previše životinja. Spas je pronašao u utočišu Noine arke, a oni su mu tražili novi dom. Jer život u skloništu nije dobar ni jednom psu, a posebno psu koji ništa ne vidi. Unatoč svoj brizi za njega tijekom dana, Boris je noću ostajao sam, okružen tamom i ispunjen čežnjom za nježnom rukom koja će mu pružiti sigurnost. Na vratu ima ožiljke i svi vjeruju da je negdje živio zavezan lancem. A Tara kaže da nije nimalo dvojila u svojoj odluci, iako je bilo onih koji su joj govorili da Boris ima već dosta godina i da će vjerojatno vrlo brzo proživljavati bol zbog rastanka s njim.
– Ništa od toga nije moglo promijeniti moju odluku. Cilj mi je bio spasiti nekog psa koji nije živio onako kako bi svaki pas trebao, koji cijeli život nije osjetio pravu ljubav. Željela sam da konačno to osjeti, bez obzira na to koliko sve dugo trajalo. I zato sam i udomila Borisa – ističe Tara i dodaje da puno ljudi ima predrasude o tome kako žive slijepi psi.
– Slijepi pas nema nikakvih problema jer vid nadoknađuje njuhom i sluhom. Boris sve zna i može sve kao i pas koji vidi. Jedino je malo izgubljen kad dođemo u neki nepoznati prostor – govori Tara. A Boris i to brzo savlada jer se uz ljubav svoje udomiteljice osjeća sigurno. Ni tama oko njega ne može mu ništa.
