Nisu imali u planu udomiti još jednog psa, priznaje nam Jelena Batarelo Peh, iako su s tugom pratili priču o psu koji se nakon smrti vlasnice vratio u Noinu arku. Bilo im je jasno da mu takav život nikako ne odgovara, da nije sretan i da ga nije zaslužio. No u njihovoj kući već su živjela četiri psa. Sve se promijenilo kad su iznenada ostali bez jedne kujice. Tada je suprug Vanja samo rekao – idemo udomiti Astora.
– Astor je sigurno imao divan život sa svojom vlasnicom, vidi se to po svemu. Posljednja godina bila mu je jako teška, bio je i ponovno udomljen i opet ostavljen. Kad smo ga doveli kući, imao je ozljedu na njuškici, ozlijedio se jer je stalno pokušavao gurati rešetke. On je toliko divan pas, dobar, miran, topao i pun ljubavi – govori nam gospođa Jelena. U njihovu je domu tri mjeseca i od prvog dana prihvatio je sve ukućane, supruga Vanju, kćerkicu Martine i tri četveronožna prijatelja – Daphne, Dexa i Kolju.
– Dex i Astor najbolji su prijatelji, obojica su 15-godišnjaci. I spavaju zajedno, Astor je sam odabrao to mjesto, nije mu neki problem jer je velik pa samo zakorači na kauč. Dexa smo udomili kad je imao 8 godina, on je bio u riječkom azilu. Daphne je isto iz Noine arke, kad je došla k nama imala je nekoliko epileptičkih napada tjedno, sad su toliko rijetki da ih 'odradi' na nogama. Da je ostala u skloništu, vjerojatno to sve ne bi preživjela, iako je dobivala lijekove – opisuje nam svoje pse Jelena. Najmlađi među njima je Kolja, desetomjesečni ruski terijer koji će suprugu Vanji biti društvo za planinarenje. Kolja je još štene, ponekad je i dosadan, ali mu Astor pristojno pokaže što misli o tome. I sve se brzo riješi, ističe Jelena.
– Živimo u kući pa nam je sve ipak malo jednostavnije i lakše nego da smo u stanu, iako smo i ondje imali više pasa. Astoru je dovoljna jedna šetnja dnevno, a pokaže nam kad se želi vratiti kući. Za sve ostalo ima dvorište i sam iziđe kad treba. Jednom tjedno idemo na hidroterapije, on je veliki pas i trudimo se da što dulje bude pokretan, da taj njegov život ima neku kvalitetu jer pokazuje da ima veliku volju za životom. I ta hidroterapija mu puno pomaže. Voli papati i spavati, miran je i nema s njim puno posla. Izabrao si je mjesto na kojem se odmara i spava, a prisvojio je i dekicu koja je bila moja, baš je posebno za mene napravljena. Prepustila sam mu je kad mu je toliko draga. Njega samo treba voljeti i maziti – govori nam udomiteljica.
Da je u skloništu najteže starijim psima i onima koji su imali dom pa su vraćeni, potvrđuju i u Noinoj arci. Sve češće vraćaju im pse udomljene prije dosta godina, ne mogu se više brinuti za njih, sele se iz Hrvatske. Najteže je kad umre vlasnik, a nasljednici ne žele i psa. Boravak u boksu njima je posebno težak. Jer kako im objasniti zašto su nakon toplog doma i kreveta u kojem su spavali ponovno iza rešetaka i zašto ponovno moraju čekati svoj red za nježnosti koje im najviše trebaju. Jer u skloništu je uvijek premalo ruku koje maze, a u redu je puno pasa koji žele još jedan zagrljaj, još jedan dodir.
– U posljednjih deset godina uvijek smo udomljavali pse koji su već bili u poznijim godinama. I svi su kod nas još dugo poživjeli. Ljudi zaziru od udomljavanja starijih pasa jer se boje troškova. Od svih pasa Astor nam je najmanji trošak, a pomoći ćemo mu u svemu što bude trebalo. Jednako tako, ljude je strah kako će se nova životinja uklopiti među starosjedioce. Sve je do opuštenosti u domu, a psi se vrlo brzo sami 'poslože'. Uostalom, stare pse svi vole – kaže nam gospođa Jelena. Uz sve to, dodaje, ljudi se boje rastanaka pa i zbog toga češće zaziru od udomljavanja starijih životinja.
– Vezali smo se za Astora kao i za svakog psa koji je bio kod nas. On je cijeli život dobro živio i nije zaslužio da umre u kavezu – ističe i dodaje kako je upravo to svrha udomljavanja – da pas ne umre sam, i to iza rešetaka.
Divni ljudi. Zelim im od srca sve sve najbolje i puno srece zdravlja u zivotu. Dobro sa dobrim se vraca.Vjerujte mi.