Taj izrod više nije Srbin, otišao je u Luciferov svijet tame, gdje Hrvati kolo vode... Govno smrdljivo izdajničko... Stidi se guzice kad obraza nemaš... Sjeme ti se zatrlo... Nekolicina nasumce odabranih komentara ispod posta na profilu na Facebooku Borisa Miloševića, kojim je pojasnio motive za svoj odlazak na obilježavanje Oluje u Knin, vrlo rječito govori o silini bijesa kojom su njegovu gestu popratili njegovi sunarodnjaci, mahom iz Srbije.
Masne psovke i uvrede koje ne trpi čak ni novinski papir, a uključuju općenje s mrtvim majkama i djecom koja gore u paklu, da se i ne spominju. Sudeći prema brojnim komentarima na društvenim mrežama, Miloševića proteklih dana prekomjernom granatiranju bespoštedno izlažu i neki hrvatski Srbi, odričući mu pravo da ih predstavlja, optužujući ga za izdaju nacionalnih interesa.
No, čini se da je potpredsjednik Vlade sve moguće, pa i takve grozomorne reakcije u svoju konačnu odluku svjesno ukalkulirao jer je, komentirajući kritike na svoj račun, posve mirno i pomirljivo kazao da je očekivao da neće biti razumijevanja za njegov čin te da se nada da će se s odmakom vremena poruke i njegov odlazak u Knin racionalnije analizirati i da će se naći razumijevanja za to.
No, željenog razumijevanja u priličnim je količinama nedostajalo i s hrvatske strane. “A ratna odšteta, to niš, kaj ne Borislave? To te očuh Milorad nije naučio?” ili pak “Ne trebaju nam uveličati proslavu Dana pobjede u Kninu svojim dolaskom, uveličali su je svojim odlaskom 5. kolovoza 1995. godine” tek su neke, i to one pristojnije, reakcije svih onih Hrvata kojima je ideja o pomirbi, čini se, ipak stigla prerano.
Bilo bi jako pogrešno kada bi, mimo državne politike koja sada poziva na pomirbu, kod takozvanog običnog svijeta, a osobito stradalnika i branitelja, prevladala teza o izjednačavanju žrtve i agresora jer nju zapravo nitko ne nameće, jer ona ni faktički ni povijesno ni pravno jednostavno ne stoji, jer na nju ne mogu pristati čak ni hrvatski Srbi koji na činjenice nisu slijepi.
Uostalom, i sam Boris Milošević kazao je da je Oluja, iz kuta gledanja Srba, trauma početka novog egzodusa, stradanja, straha, neizvjesnosti i nemogućnosti povratka u svoje domove, a za Hrvate je ona simbol početka dugo žuđenog mira i prestanka okupacije. I točka. I to je jedina istina, kojoj ni Vučićeva agresivna retorika ne može ama baš ništa.
No, koliko god životna priča Borisa Miloševića nekim Hrvatima bila neugodna ili mučna, premda stvarna, ona je možda prvi put na jasan i transparentan način pokrenula distinkciju kukolja od žita, o čemu su i časni pripadnici Hrvatske vojske, a oni čine golemu većinu, uporno šutjeli.
Jer, možda i najsnažnija poanta Miloševićeva iskoraka leži upravo u tome da zločin ima ime i prezime, što je fraza koja se dosad tek deklarativno provlačila u javnosti.
Njegova ispovijest – zahvaljujući kojoj se najprije doznalo da je njegovu baku Daru ubio bivši HOS-ovac Veselko Bilić, a onda i tragična činjenica da je 1991. ostao bez deset članova obitelji – rasvijetlila je ratne strahote sa svih strana kao nikada dosad, pa na površinu iznijela bjelodanu istinu da nasilje rađa nasilje i čini spiralu nasilja koju je Boris Milošević odlučio prekinuti.
Premda je imao svako pravo podgrijavati mržnju idućih barem 25 godina, nije dopustio da mu mržnja pojede dušu. Ljudi koji čine razliku, koji su spremni na osobnu žrtvu za neko veće, javno dobro rijetke su biljke i treba ih zalijevati, a možda uistinu ima i neke važne simbolike u gesti kojom će jedan Milošević zatvoriti krug prokletstva i smrti koji je prije 30 godina otpočeo upravo njegov prezimenjak.
Jednom će možda i hrvatski narod smoći snage za takav iskorak pa mu jednostavno reći: hvala.
koja je poanta ovog clanka, reci da je ubojica njegove bake bivski HOS-ovac???