Već na prvu očito je kako Boris ima puno Mikijeva. Iako će reći kako je po karakteru pola-pola između tate Mikija i mame Žane, prevladala je ona blaga očeva narav. Čak i boja glasa. Neka se mama ne uvrijedi...
Boris Rapaić javio nam se iz Milana. Prošlu je subotu napunio 18 godina, na fešti je bila cijela obitelj. Tata Miki (42) "potegnuo" je iz Istanbula. Nije želio propustiti feštu punoljetnosti svog nasljednika. A posebno se nazdravljalo jer je Boki prije desetak dana debitirao za Interovu prvu momčad. Odigrao je pola sata u 1:0 pobjedi nad Milanom na Berlusconijevu kupu.
– Malo me trema uhvatila kada smo dolazili podno tribina stadiona uoči utakmice. San Siro mi se tada učinio velik, ogroman... Puno veći nego inače. No, kada je sve krenulo, prošlo me. Tih pola sata mi je brzo proletjelo. Ali nevjerojatan je osjećaj. Prvi put sam zaigrao pred petnaestak tisuća gledatelja. Bio je to čudesan doživljaj – počeo je Boris.
Prije nešto manje od godinu dana stigao je u Inter. Sve je vrijeme nastupao za njihovu momčad u Primaveri, a zadnjih mjeseci često ga priključuju prvoj momčadi.
– Najčešće je to kada su reprezentativne stanke ili kada nemaju dovoljno igrača. Ali i to doživljavam kao priliku za učenje. Svako takvo iskustvo od neprocjenjive je važnosti. Još dvije godine imam pravo nastupa za mladu momčad. No, ne vjerujem da ću sljedeće godine igrati – kaže Boris, očito spreman za prave izazove...
Naravno da još sabire dojmove iz druženja s Interovim prvotimcima.
– Ma sjajni su to dečki. Na početku sam se odmah povezao s Nemanjom Vidićem. On mi je davao puno savjeta. Neopisiv je osjećaj bio dolazak na prvi trening. Vidića sam do prije godinu dana gledao na televiziji, čovjek je osvojio sve, igrao finala Lige prvaka, a sada ja odjednom treniram s njim. Povezao sam se i s Jovetićem i Handanovićem...
Naravno da se Boris u Interu druži i s našim dečkima.
– Sada s Perišićem i Brozovićem, a prije i s Kovačićem. Često odemo na zajednička druženja, večere, igramo play-station... Super su dečki, pomažu mi sve što mi treba. Baš smo nedavno bili na košarkaškoj utakmici Armanija u Europskoj ligi.
A kako ustvari izgleda jedan Borisov dan u Interovu režimu?
– Treninzi su uglavnom poslijepodne. Prema kampu Appiano Gentile krećem negdje oko 13.30 sati. Najčešće tamo i ručamo i pripremamo se za trening koji traje sat i pol-dva. Navečer se vraćam u stan. Inter je malo izvan Milana kupio zgradu u kojoj je smješteno 12 igrača. Od Milana sam udaljen kao Solin od Splita. U početku su roditelji bili sa mnom. Miki se najduže zadržao dok se ne prilagodim – pojašnjava nam Boki.
Koliko se sustav treninga u Interu razlikuje od onih u Hajduku?
– Ma razlika je nevjerojatna. Ovdje sam u nekoliko mjeseci toliko toga naučio o taktici. Ovdje je viša razina profesionalnosti. Veliki je naglasak na neke stvari za koje nisam mislio da su toliko važne. Taktiku učimo na svakom treningu, postavljanje u igri, prekide i sve ostale elemente nogometne igre.
Kad je već spomenuo, koliko mu nedostaje Split?
– Nekad više, nekad manje. Ovisi kako sam raspoložen. Ali dolaze mi prijatelji često tako da imam rješenje za nostalgiju (smijeh)... Sada mi je cijelo društvo bilo za rođendan u gostima.
A s kim je posebno povezan iz Hajduka?
– To je Tino Sušić. S njim se družim jako dugo i povezani smo još iz doba kada je Miki igrao za Standard iz Liegea. Osim njega u kontaktu sam s Balićem i Vlašićem. S njima se najčešće čujem.
Spomenuo je možda tri, ako ne najvažnije, onda najeksponiranije Hajdukove vedete. Jesu li mu pričali kako se osjećaju u ulozi koja im je namijenjena?
– Ne osjećaju pritisak, ali su savršeno svjesni kako se od njih očekuju velike stvari. Danas da budu nositelji igre, a sutra da svojim transferima pomognu klubu. No, ne opterećuju se s tim, ističu mi kako je najvažnije da uživaju u igri.
Poželi li i Boki da je možda dio jedne takve Hajdukove priče?
– Ma kako ne... Svi mi koji smo dolje rođeni, igrali u Hajduku osjećamo takvo nešto. Nadam se da će biti prilike da i ja proživim takvo nešto. Svi o tome sanjamo.
Makar i kada napravi karijeru i vrati se u najdraži dres?
– (Smijeh). Nikad ne znaš. Naravno da sada razmišljam o velikom ugovoru kao i svi mladi igrači. To je valjda normalno. Želim se dokazati na ozbiljnoj razini u ozbiljnoj ligi...
A to bi, osim talijanske bila...?
– Najvjerojatnije španjolska. Mislim da bih tamo mogao igrati i da bi mi takav stil nogometa odgovorao.
Kada već govorimo o Primeri, nezaobilazno pitanje je Messi ili Ronaldo?
– Ma, Ronaldo – ispalio je bez zadrške.
– Ronaldo i madridski Real otkako znam za sebe.
Kakva sjećanja ga vežu za rastanak s Hajdukom?
– Puno lijepih iskustava, prijateljstava. Od trenera bih izdvojio Sašu Glavaša koji je sada pomoćnik Roberta Jarnija u Mađarskoj, potom Tonči Bašić, ali i Armando Marenzzi koji mi je bio zadnji trener u Hajduku. Bilo mi je jako teško otići. Nisam znao što mogu očekivati. No, s obzirom na to da je Inter već prije dvije godine pokazao zanimanje za mene, shvatio sam da je vrijeme da se okušam. Mislim da sam dovoljno sazrio za taj iskorak.
A na prvim treninzima u Hajduku činilo se kako će Borisova nogometna priča krenuti u potpuno drukčijem smjeru.
– (Smijeh). Ma to sam nekoliko dana bio vratar. I to jako dobar, stvarno sam dobro branio. Bacao bih se i po dvorištu ispred kuće. No, smetalo mi je što imam premalo kontakt s loptom i odlučio sam da ću biti napadač – otkrio je Rapaić mlađi.
Naravno da je tata Miki nezaobilazan dio priče. Jedan od najdražih likova koji su obukli kockasti dres ovih dana iščekuje rasplet situacije u Fenerbahçeu gdje je glavni kandidat za sportskog direktora. I njegova je nogometna priča krenula u Hajduku i preko Italije kulminirala u Turskoj gdje je u Fenerbahçe prešao za 36 milijuna maraka. Miki i danas uživa status božanstva u Turskoj i ako doista preuzme funkciju sportskog direktora u klubu s budžetom od nekoliko stotina milijuna eura, bit će to nevjerojatno priznanje. Miki je, kao i uvijek, samozatajan i cijelom projektu ne pridaje posebnu pozornost. Ushićeniji su njegovi prijatelji.
– S tatom dosta pričam o nogometu. Svaki dan. Daje mi savjete i sugerira da igram svoju igru i da budem opušten – ističe Boris.
U Italiji mu kažu da je "figlio d'arte", što znači: "umjetnikov sin". Osjeća li pritisak zbog toga?
– Dok sam bio mlađi, razmišljao sam o tome. No, sada se lakše s tim nosim kako postajem zreliji. Zaista nema smisla razmišljati o tome hoću li postati igrač dobar kao i otac – iskren je Boki.
U omladinskim je reprezentativnim selekcijama bio standardan. Zadnju je utakmicu odigrao protiv Italije, dok je onu protiv Engleske propustio zbog ozljede. Hrvatsku selekciju do 19 godina uskoro očekuju kvalifikacije za Europsko prvenstvo. Naravno da se Boris vidi u krugu naših reprezentativaca.
– Spreman sam, očekujem poziv – poručio je Boris Rapaić.
