Tito je bio stari jugoslavenski vođa koji je poslije kompromitiran. Njegovom pak konačnom padu i uklanjanju iz naših života, kako to već biva, najviše su pridonijeli oni koji su ga najviše voljeli. Možda ne postoji ljepši primjer za to da je ljubav slijepa, i da vodi k samouništenju onoga tko se nesebično i potpuno daje, od ljubavi hrvatske ljevice prema svome idolu. Kao njegova posljednja žrtva, tako, pali su oni koji su ga neumorno slijedili. Njegova duga sjena poklopila je na kraju one koji su mu se klanjali.
Tom završnom činu, kao u kakvom dramoletu, prethodilo je niz sudbinskih previda koji su nepogrešivo vodili tužnom kraju. Promjena imena zagrebačkog trga s Titovim imenom potpuno je djelo njegovih poklonika. Možda se radilo tek o nečistoj savjesti, no svejedno. Svoga egzekutora sami su stvorili pokrećući veliki lov na ustaške vještice. Njih dvjesto cijeli je život mukotrpno radilo kako bi osnovali 23 udruge, i sada bi jedan povijesni revizionist htio sve to poništiti oduzimajući im 45 milijuna kuna prihoda?
To teško kršenje naslijeđenih prava pokrenulo je njihov pravednički bijes, koji ih je na kraju natjerao da naprave antifašistički skup, uzmu u ruke sovjetske zastave i krenu ravno u osvajanje Hitlerova bunkera. Jer, je li moguće zamisliti veći fašizam od toga da se jedan trg nazove hrvatskim imenom? Doduše, stvar je mogla ispasti i gore da je trg, recimo, ponio Stepinčevo ime, ali i ova revizionistička drskost bila je previše.
Na skupu su se mogli čuti samokritični tonovi i osvrti na lik i djelo Maršala, o tome kako je možda bilo i pogrešaka, te kako se neki potezi ne mogu opravdati. Pritom se strogo pazilo izbjegavati riječ “likvidacije”, jer je neugodno pljeskati likvidatoru. Ponetko od nazočnih je, doduše, mogao pomisliti da bi teško ikad došao do svoga stana i prinadležnosti da je ovaj bio samo grešnik, ali tu je misao bolje odmah potisnuti. Bolje je razviti crvenu zastavu i udariti na drznike koji su šutjeli dok smo mi vladali, a sad kad su prestali šutjeti i ustali, što bi drugo bili nego – ustaše.
Čitava ta neugodnost se, istina, mogla izbjeći da se nije išlo na genijalna, ali neostvariva, politička rješenja, već da se držalo priglupog pragmatizma. Recimo, da se nije natjeralo Beru da podrži Anku, ne bi im se dogodio Haso. Švaljek bi danas bila gradonačelnica, a Titov trg ne bismo morali tražiti među muzejskim eksponatima. Ali, problem lijevih je u tome što im je pamet tik na granici genijalnosti, pa uvijek budu izigrani od glupih. Sada im ne preostaje ništa drugo nego da kupe godišnju ulaznicu za Muzej grada Zagreba i tamo prisegnu boljoj i svjetlijoj budućnosti. Možda bi sad valjalo i taj muzej preimenovati u Muzej prekinutih veza?
Ovako su spali na to da im zadnju nadu predstavlja Bandić, koji se narugao njihovu skupu kako će platiti da se to vrti po medijima da se vidi o kakvom se mentalnom sklopu tu radi. Doduše, odmah im je pružio i malu utjehu, obećavši da će, nakon uklanjanja Tita, vratiti spomenike Ivi Loli Ribaru i sedam sekretara SKOJ-a. Tako to kod onih slijeva biva – čak i poduka o totalitarizmu i osuda svih ekstremizama s liberalno-demokratskih visova, uvijek nekako na kraju završi u staljinizmu.
Ali, i to već predstavlja malu izdaju, jer se od Tita sad ljevica vraća Staljinu, s kojim je ovaj svojevremeno vodio intenzivnu raspravu o preimenovanju naziva trgova. Naravno, revizionisti će i to napadati podsjećajući na Goli otok i slične trice, nesvjesni da se, zapravo, radilo o umjetničkoj koloniji u kojoj se pitomce kulturno uzdizalo na produženom tečaju kiparstva. Bio je to jedan od zapaženijih kulturnih pothvata našega Maršala, gdje je nama pripala odgovornost da nesuđenim umjetnicima pričuvamo stanove dok ne savladaju umijeće tucanja kamena.
Je li onima koji su se do jučer borili za bolju budućnost i osuđivali raspravu o pločama kao povratak u prošlost danas ostalo išta osim borbe za bolju prošlost? Dok je Titov trg bio na svom mjestu, raspravi o prošlosti nije bilo mjesta u političkom diskursu. Sad kad je Tito pao, sami se okreću ploči i obećavaju njezin povratak kao programsko načelo svoje buduće političke borbe. Svakako treba priznati da je sve to preraslo u pretešku unutarnju borbu sa samim sobom, čiji ishod nikako nije izvjestan, osim da će od svega korist imati farmaceutska industrija zbog povećane potražnje za antidepresivima.
Hrvatska ima puno važnijih problema od imena trga, zato hajde da se sad malo bavimo pločama. Sva je sreća da se ta rasprava ne pogoni ni na vodu ni na struju, pa joj ne prijeti opasnost od poskupljenja.
Četvrt stoljeća nakon sloma komunizma u Europi istočnoeuropski komunistički diktator izgubio je napokon svoj trg u glavnom gradu članice EU-a i NATO-a. To je dobar pokazatelj zaostalosti naše političke i ekonomske tranzicije i preobrazbe iz komunizma u kapitalizam i odgovor na pitanje zbog čega Hrvatska još uvijek nije moderno zapadnoeuropsko društvo i ekonomija poput Češke ili Estonije.