Agresija i genocid dvije su ključne riječi bošnjačke politike u
poslijeratnom razdoblju. No, predsjednik najutjecajnije bošnjačke
stranke SDA Sulejman Tihić odlučio je prekinuti s tom vrstom politike.
“Takva politika uglavnom je zasnovana na prošlosti, a manje na
sadašnjosti i budućnosti.
Prošlost, zločini, stradanja i samosažaljevanje ne trebaju biti
središnja tema naše politike. Moramo konačno nadvladati pasivnu
poziciju žrtve i preuzeti aktivnu poziciju i odgovornost relevantnog
političkog čimbenika”, kazao je Tihić. U RS-u je Tihićeva izjava iz
pogrešnih razloga dočekana s oduševljenjem, kod Hrvata, po običaju,
nije bilo nikakve reakcije, dok je kod Bošnjaka izazvala podjelu. Dok
su je jedni podržali, Haris Silajdžić i dio intelektualne elite osudili
su Tihića. Najzrelije je postupio Ured visokog predstavnika, predvođen
Miroslavom Lajčakom, koji je dao punu potporu novom smjeru bošnjačke
politike.
Tihićevo sve ili ništa
Izjava Sulejmana Tihića, ako bude provedena u djelo, mogla bi, poslije
potpisivanja Daytona, biti najznačajniji politički događaj u BiH.
Mnogi su je detektirali kao hrabar potez, što ona uistinu i jest. Čini
se da Sulejman Tihić ide na sve ili ništa. Provedba nove politike
dijaloga, koja se nazire Prudskim dogovorom, mogla bi bošnjačku
politiku iz pretežite destrukcije pretvoriti u politiku izgradnje
dijaloga.
Naime, dosadašnja poslijeratna politika Sarajeva zasnivala se na
zastrašivanju Hrvata i Srba o građanskoj i unitarističkoj Bosni, što je
išlo na ruku separatistima. Kod Hrvata su otišli korak dalje pa su
takav pogled na zajedničku državu počeli provoditi u djelo
prelijevanjem novca iz hrvatskih u bošnjačka područja, zatiranjem prava
Hrvatima na uporabu materinskoga jezika u obrazovanju, javnim medijima
i sustavnom preglasavanju na federalnoj razini. Srbi su se takvoj
politici uspjeli oduprijeti, prije svega zahvaljujući RS-u, ali i
politikom obrnute destrukcije - uništenja države.
Povodi destruktivnosti
Naravno, takva destrukcija u bošnjačkoj politici nije bez razloga.
Počesto su Mostar, i u znatno većoj mjeri Banjaluka davali povoda
sarajevskoj destruktivnosti, no zanimljivo je da unatoč tome što
hrvatska politika ni na kakav način više ne prijeti BiH, dapače postala
je čimbenik stabilnosti, bošnjačka politika nastavlja s majoriziranjem
Hrvata.
Kratkoročno gledano, politika zatiranja kolektiviteta Hrvata - kod
Bošnjaka u financijskom pogledu ima plodove, no dugoročno kopiranje
Beograda nanijet će velike štete bošnjačkoj politici, poglavito kada je
riječ o gospodarskoj zaostalosti.
Sulejman Tihić je, čini se, svjestan da destrukcija, iako ju je on od
bošnjačkih političkih čelnika najmanje provodio, više nema smisla i da
BiH tjera u nestanak.
Dakako, sve to nema veze sa zaboravom na genocid i ostale strahote
posljednjeg rata, a u kojem su Bošnjaci pretrpjeli najveće žrtve. Osim
toga, izgleda da je Tihić jedini bošnjački političar koji je shvatio da
pomoć u izgradnji zajedničke države više neće stizati izvana, nego da
treba pronaći snage koje će je izgrađivati iznutra, a saveznike
pokušava naći čak i u onim snagama u Republici Srpskoj koje su činile i
čine sve da BiH više ne bude. Možda je to i najveća kvaliteta Sulejmana
Tihića.
Formula opstanka BiH
Provedba Tihićeve politike gotovo bi u potpunosti otupjela oštricu
separatističkih snaga u RS-u.
I Hrvati bi mogli napokon odahnuti.
No, i Dragan Čović i Božo Ljubić bi novom bošnjačkom lideru trebali
pomoći konkretnim zalaganjem, bez fige u džepu, za legitimne hrvatske
stavove u BiH. U konačnici, provedbom Tihićeve politike profitirali bi
svi građani i cjelokupna BiH na način da bi, uz kulturu dijaloga,
napokon počela izgradnja samoodržive BiH s riješenim nacionalnim
pitanjima, u kojoj će na prvom mjestu, umjesto mnogobrojne
administracije i birokracije, biti proizvodnja i jačanje gospodarstva,
a samim time i bogatiji proračun. Provedba politike dijaloga je, prije
svega, u rukama bošnjačkoga javnog mnijenja, intelektualne elite,
političara i birača.
Tihiću je u ovom trenutku potpora najpotrebnija s te strane.
Naravno, ne treba imati iluzije da će novom politikom dijaloga Sulejman
Tihić, Bakir Izetbegović i SDA odustati od što centraliziranije Bosne i
Hercegovine.
Ipak, gostujući u Dnevniku jedne lokalne sarajevske televizije Tihić je
kazao kako BiH nije samo Sarajevo, kako se BiH brani u Banjaluci i
Mostaru te kako o državi Bosna i Hercegovina, osim Bošnjaka, moraju
odlučivati i drugi, dakle i Hrvati i Srbi. Upravo je to, uz kulturu
dijaloga, jedina formula opstanka Bosne i Hercegovine.
ANALIZA Pretvorba bošnjačke politike iz pozicije žrtve i isključivosti do politike dijaloga
