Četnici su je zarobili i osudili na 21 godinu robije. Pustili su je, ali nedugo potom ubio ju je četnički pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, inače njezin gimnazijski drug.”
Te su riječi poznatog srpskog glumca Miše Janketića koji govori o sudbini svoje majke samo jedno od mnoštva svjedočenja o zločinima četničkog koljača Milorada Vukojičića, o kojem sam pisao već nekoliko puta, ali prigoda je da se to učini još jednom. Vukojičić je u Drugom svjetskom ratu imao nadimke “pop Koljač” i “pop Maca”, a ovaj drugi zato što je ljude, da bi uštedio municiju, ubijao macolom. Maca i jedan drugi četnički zločinac, Slobodan Šiljak, godine 2005. proglašeni su svecima.
Tako se Srpska pravoslavna crkva kvalificirala da u zajedničkom pravoslavno-katoličkom povjerenstvu, po odluci pape Franje, donosi mišljenje o kanonizaciji kardinala Alojzija Stepinca. Osim toga nezapamćenog čina, proglašenja svecima teških ratnih zločinaca, i to na golemo zgražanje i u Beogradu i Podgorici, pogotovo rodbine i potomaka žrtava, Srpska pravoslavna crkva je na početku devedesetih godina prošlog stoljeća bila najgori ratni huškač, svoje manastire pretvarala je u kasarne te su njezini sveštenici blagoslivljali oružje i ratne zapovjednike.
Sve su to činjenice, poznate i opipljive, pa je upravo nevjerojatno da je papa donio spomenutu odluku. Čovjek se pita kako to da ga Kaptol i Hrvati u vatikanskoj hijerarhiji nisu obavijestili o tome kakva je Srpska pravoslavna crkva, i ako jesu a on je postupio kako je postupio, zašto su prihvatili njegovu odluku. Prihvatiti za sugovornika o Stepincu Srpsku pravoslavnu crkvu, koja je u ratu devedesetih imala zločinačku ulogu i koja ima svece koljače, kako god bio velik autoritet pape, teška je izdaja i kardinala, i katolicizma, i Hrvatske.
I sada zacijelo najveći hrvatski katolički licemjer, glavni urednik “Glasa Koncila” Ivan Miklenić, koji voli pisati i o politici pa je u svojim komentarima podupirao najveće destruktivce koji su planski razarali hrvatsko nacionalno-političko biće, “žestoko odgovara” Srpskoj pravoslavnoj crkvi zato što “širi laži i dezinformacije o Alojziju Stepincu”. Gle koja novost! Koji šok za braću Hrvate katolike! Bratski SPC neočekivano širi neistine o nesuđenom hrvatskom svecu!
Upravo bi se tako mogao ironizirati ovaj “žestok odgovor”, jer što se drugo može očekivati od crkve koja koljače proglašava svecima, koja blagoslivlje zločinačku agresiju, koja kontinuirano i ustrajno desetljećima širi laži o Hrvatskoj, o genocidnosti hrvatskog naroda, o 20.000 “srpske dece” umorene u Jasenovcu, o stotinama tisuća žrtava toga logora, o zločinačkom katolicizmu u Hrvatskoj, o prekršatavanju, o sveopćem ustaštvu!? Nakon što je kukavički, jadno i bijedno pristao na razgovor o Stepincu s upravo takvom Crkvom, sada nam Kaptol prodaje svoju ogorčenost njome! Ušao je u antistepinčevski savez s koljačima, pa sad vrišti na njihove noževe. Pristajući na to da SPC sudi o Stepincu zapravo pristaje na sud kakav je bio i komunistički koji ga je osudio.
U listopadu 1998. godine francuski Židov, filozof i akademik Alain Finkielkraut bio je oduševljen beatifikacijom Stepinca i ogorčen onima, u prvom redu jednom skupinom francuskih Židova, koji su je osporavali. “Postoje i svjedočanstva hrvatskih Židova”, pisao je u valjda najautoritativnijim europskim novinama, u Le Mondeu, “koji pozitivno ocjenjuju djelatnost kardinala Stepinca: njegove javne prosvjede 1941. godine protiv protusrpskih i protužidovskih zakona, njegovo nastojanje oko organizacije bijega židovske djece u Mađarsku i Palestinu i pokušaje da se skrije one koje je režim proganjao.
Tu su i njegove propovijedi koje je prenosio i londonski radio, a njima su se koristili i Titovi partizani”. Napisao je i da su najbolji dokumenti o Stepincu engleski, a ne francuski, najmanje srpski.
Ali ono što vrijedi za Židova Finkielkrauta, ne vrijedi i za papu, Bozanića, Miklenića. I kako će se dalje razvijati priča o proglašenju svecem, o uzdignuću na mjesto koje joj pripada jedne od najveličanstvenijih osoba hrvatske povijesti koja je svoje najviše moralno dostojanstvo sačuvala u dva najstrašnija vremena – u NDH i u komunističkoj Jugoslaviji?
Ovako: Hrvatima neskloni papa ostat će isti, SPC ostat će isti u stigmatiziranju Stepinca, Kaptol će ostati isti u svome kukavstvu. Ostaje samo i jedino – čekati novog Svetog oca.
Kaptol se pordredio papi, a papa je u mnogim pitanjima, tako i u ovom, zauzeo u najmanju ruku jako čudan stav, čak i destruktivan po interese Katoličke crkve. Ali pričamo o čovjeku koji govori o pozitivnim elementima protestantske reformacije, događaja koji je razdijelio kršćane, tako da me ništa ne čudi. Jasno je da Kaptolu nije lako u tome sudjelovati, ali ako se šefa ne sluša onda je nastavak karijere u pitanju pa su pregrizli nekako. Ali u svakom slučaju, ta neobična (možda i čudovišna) komisija o Stepnicu ima mandat od samo godinu dana, do ljeta 2017. i nakon toga bi papa, neovisno o svemu, trebao odrediti datum Stepinčeve kanonizacije. Pokazat će se da je uzalud izgubljena godina, da su hrvatski katolici od samoga pape na neko vrijeme tretirani kao manje važni od srpskih pravoslavaca, ali Stepinac će biti proglašen svetim, to je neupitno. Kao činjenica ostaje da ta komisija i njen posao nikome nije trebala, osim možda Srbima.