“Imam knjigu koja bi mogla biti bomba i to u međunarodnom relacijama”, bio je kratak i izazovan nakladnik Josip Pavičić koji je netom objavio Dvostrani leksikon sa srpskim i hrvatskim pogledom na Prvi svjetski rat.
– Njegovo su polazište razlike, a ne, prema staroj jugoslavenskoj špranci, sličnosti. Dapače, napravljena je kao pohvala razlici, kako piše i na njezinoj naslovnici. Bez uočavanja razlike ne samo da nema jasne slike, nego nema nikakve – tvrdi Pavičić, koji je glavni urednik opsežnog izdanja koje se već može nabaviti u hrvatskim knjižarama. Predstavljanje je zakazano za 28. rujna u Mađarskom kulturnom institutu u Zagrebu. Nimalo slučajno, s obzirom na to da je jedan od autora hrvatskog pogleda ravnatelj tog instituta Dénes Sokcsevits.
Hoće li ovaj leksikon doista izazvati interes javnosti, kako se to nada njegov glavni urednik? Budući da među 233 pojma iz PSR-a leksikon obrađuje i osobnosti kakve su Josip Broz Tito, kardinal i solunski dobrovoljac Alojzije Stepinac, kralj Aleksandar I. Karađorđević, ustaški doglavnik i književnik Mile Budak, atentator Gavrilo Princip, crnorukaški vođa Dragutin Dimitrijević Apis i mađarski admiral Miklós Horthy, jasno je da je tu riječ o više nego interesantnom štivu.
Uostalom, osobnost kardinala Stepinca i dan-danas prvorazredno je hrvatsko-srpsko pitanje, pogotovo u svjetlu njegove skore kanonizacije koja je mobilizirala i ekumenskog patrijarha Bartolomeja. Povjesničari još nisu rekli zadnju o Titu, a u Mađarskoj, Srbiji i Hrvatskoj još se lome koplja o tome je li admiral Horthy fašist ili samo mađarski nacionalist. Kada je prije dvije godine obilježavano stotinu godina od početka Prvog svjetskog rata, u Europi se vodila polemika o tome je li Gavrilo Princip terorist ili hrabri i požrtvovni srpski rodoljub.
A kako se na Principa gleda hrvatskim, tj. srpskim očima? Hrvatski povjesničari napominju da je u obje Jugoslavije slavljen kao heroj, iako ga danas, kao ubojicu trudnice (supruga Franje Ferdinanda Sofija bila je trudna) neki smatraju srpskim teroristom. Srpski povjesničari pak korektno ističu da nije točno da je Princip bio nošen jugoslavenskom, nego srpskom idejom te da se borio za pripojenje Bosne i Hercegovine Srbiji. Ističu i da je sarajevska spomen-ploča Gavrilu Principu bila poklonjena Hitleru na njegov rođendan “kao jedini ratni trofej raskomadane Jugoslavije”.
Zanimljivi su i tekstovi o Budaku. I dok hrvatska strana (iz pera J. Pavičića) ističe da se Budak kao pravaš i ustaša borio za neovisnu hrvatsku državu zbog čega su mu policijski agenti metalnom šipkom razbili lubanju te da je bio u vrhu ustaške NDH što je 1945. platio najtežom smrtnom kaznom, srpska redakcija ističe da je bio jedan od čelnika NDH kao ideolog, ministar i poslanik u Berlinu. Spominje se da je zabranio ćirilicu i javno proklamirao načelo da trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu pokatoličiti, a trećinu zauvijek protjerati. No, ne zaboravlja se istaknuti da je njegovo najznačajnije književno djelo “Ratno roblje” u kojem na potresan način opisuje povlačenje sa srpskom vojskom preko vrleti Albanije.
U tekstu o kardinalu Stepincu hrvatski autor (opet J. Pavičić) ističe da se kao zagrebački nadbiskup izlaže životnoj opasnosti i suprotstavlja ustaškom režimu te zauzima za svoje ugrožene i progonjene ratne drugove. Srpski povjesničar Nenad Jovanović (koji je i urednik srpske redakcije te jedan od dva jedina tekstopisca) ističe pak da je Stepinac kao zagrebački nadbiskup pozdravio stvaranje NDH kao “božju providnost”, da je posebnom okružnicom u travnju 1941. godine pozvao svećenstvo da ispuni dužnost prema mladoj hrvatskoj državi te da je s biskupom senjskim Viktorom Burićem i administratorom križevačke biskupije Jankom Šimrakom u prosincu 1914. ušao u Odbor trojice koji je imao zadatak regulirati i pitanja prelaska pravoslavnih vjernika u katolike.
U tekstu o Titu hrvatski povjesničar Željko Karaula ističe da je bio komunistički diktator, ali i da je 1967. za državnog posjeta Austriji odbio primiti orden za hrabrost koji je zaslužen u Prvom svjetskom ratu. Jovanović pak u svom tekstu ističe da je Tito sudjelovao u Cerskoj, Drinskoj i Kolubarskoj bitki, što je kasnije skrivao u svojim biografijama, ali i da je kao boljševik sudjelovao u prosvjedima protiv Kerenskog u Sankt Peterburgu te se u Crvenoj gardi borio i protiv trupa generala Kolčaka.
I dok je za hrvatske povjesničare Aleksandar I. Karađorđević apsolutistički vladar koji je nad Hrvatima i Slovencima vladao uz pomoć svojih četa, za srpske je on veliki ratni pobjednik i stub Male antante. Jovanović tvrdi da je apsurdna tvrdnja komunističkih povjesničara da je Aleksandar bio neprijatelj svog naroda.
Hrvatska redakcija nježna je prema mađarskom admiralu Horthyju ističući da uopće nije sudjelovao u gušenju Bokokotorskog ustanka (u kojem su znatnu ulogu imali i Hrvati) i da nije imao veze s prijekim sudom koji je osudio pobunjene mornare. Autor teksta Sokcsevits ističe i da Horthyjev režim za Drugog svjetskog rata nije bio fašistički jer je poštovao neka građanska prava, a donekle i parlamentarizam. No, u srpskom pogledu ističe se da je Horthy postupno uvodio fašistički režim u Mađarskoj te da ga je zbog zvjerstava mađarskih okupatorskih snaga u Jugoslaviji jugoslavenska vlada proglasila ratnim zločincem.
A zašto u leksikonu nema natuknica o četnicima i ustašama?
– Njih ima i nema. Npr. Kosta Milovanović Pećanac spominje se u natuknici Toplički ustanak, a tu je i Mile Budak. Nema ih zbog toga što u to doba ili nisu postojali (ustaše) ili uglavnom nisu samostalno djelovali nego su bili uklopljeni u srpsku vojsku (četnici). Ali bit će ih u onom koji slijedi, a to je leksikon o Drugom svjetskom ratu koji je planiran za 2018. – objašnjava Pavičić. Kakvo li će tek to “bomba” biti!•
Glavni je urednik leksikona Josip Pavičić. Urednik je hrvatske redakcije, koja je puno brojnija od srpske, Željko Holjevac, a među autorima su Andrej Bader, Ante Bralić, Ivan Brlić, Dubravko Habek, Željko Karaula, Nikica Mihaljević, Josip Pavičić, Tamara Scheer, Dénes Sokcsevits, Danijel Tatić, Filip Tomić, Danijel Vojak, Marko Vukičević i Tomislav Zorko. Urednik srpske redakcije je Nebojša Jovanović (inače i autor romana “Idemo na Zagreb”, koji je objavila Naklada Pavičić prije četrnaest godina) koji je i jedini autor uz Kostu Nikolića.
Pavičić ističe da je prvotno bilo zamišljeno da leksikon bude trostrani te da uz hrvatski i srpski ima i austrijski pogled na Prvi svjetski rat, no zbog nesavladivih organizacijsko-tehničkih nevolja od toga se odustalo. Leksikon ima i 150 ilustracija, a svaka je redakcija izbor te građe izabrala samostalno za svoje izdanje.
Pavičić ističe da se svi prilozi srpske redakcije objavljuju izvorno, na srpskom jeziku, jer se poštovala jezična izvornost. Dva leksikonska stupca nastala su potpuno neovisno jedan o drugome. Dakle, prije izlaska knjige nitko u Zagrebu nije pročitao srpski stupac i obratno.
