Umro je naš Rambo, naš dragi Zlatko! Utopila ga rijeka!– zaplakala je
cijela Čička Poljana, a zajedno s njom i nebo. Suze i ledena kiša
ispraćali su svog heroja i prijatelja koji nikad više neće zaći u
njihovu gostionicu, njihov dućan, niti u njihov život. A rijeka Odra,
nevina u ljepoti, a okrutna pod naletima zime, kao da je namjerno
brisala tragove jednog mučnog života zbog kojeg će još dugo mnogi
obarati poglede.
Zlatko Gučić, heroj Domovinskog rata čije su ime neprijatelji
izgovarali sa strahopoštovanjem, a prijatelji s dostojanstvom, živio je
svakako samo ne dostojanstveno. Njegov život i njegova prerana smrt,
reći će svi koji su ga poznavali, najružnije su medalje kojima se može
okititi naš suverenitet.
Istinski heroj
- Još 6. prosinca pili smo kavu, a dva dana kasnije smo ga pokopali -
potreseno govori Zlatko Vrbas, imenjak i suborac. - Bio je ludo hrabar
i još luđe zaljubljen u svoju domovinu. Izgarao je u ratu i nikad nije
tražio nagradu. On je samo volio svoju slobodu i nije pitao koliko
košta. Tužno je to reći, ali smrću si je napokon olakšao dušu koja je
neizmjerno patila. Živio je kao pas, bez struje, vode, zahoda.
Narušena zdravlja brinuo je o teško bolesnoj i nepokretnoj majci koja
boluje od Alzheimerove bolesti, ali bio je preponosan da bi išta
tražio, pa čak i ono što mu je pripadalo. Živio je isključivo od ono
malo novca koje bi tu i tamo zaradio na crno. Osim prijatelja iz rata i
mještana, nitko nije brinuo o njemu, a najmanje institucije koje su to
trebale.
- Bio je istinski heroj Domovinskog rata, toliko je puta prelazio iza
neprijateljske linije da su njegovo ime upamtili čak i neprijatelji.
Zajedno smo krenuli u rat u 153. velikogoričkoj brigadi, a on je
kasnije otišao u Tigrove. Bio je ludo hrabar – suznih očiju prisjeća se
Vrbas.
Ni Ilija Aškar, predsjednik Udruge branitelja logoraša Domovinskog rata
grada Zagreba, ništa lakše ne priča o pokojnom prijatelju. Iako mu je
kroz težak život pomagao koliko god je mogao, Ilija danas ogorčeno
kaže: - Osjećam se kriv, možda nisam učinio dovoljno. Zlatka sam
poznavao odavno, kad je počeo rat, on je krenuo u 153. brigadu, ja u
Vukovar. Svašta je prošao u ratu, pa i smrtonosni ugriz poskoka zbog
kojeg je s Velebita helikopterom prevezen u Zagreb.
O njegovim ratnim zaslugama deplasirano je govoriti, svi su znali tko
je on i što je sve učinio za ovu zemlju. Tragično je i žalosno da takav
čovjek nije imao ni sedam kuna u džepu za autobusnu kartu, a kamoli
novac za dokumente. Da, Zlatko je bio čovjek bez isprava, za ovu vlast
i ovu zemlju on uopće nije postojao. Nitko iz Ministarstva branitelja,
niti iz bilo koje druge udruge nikad nije pitao za njega. On se čak dva
puta obraćao Ministartsvu branitelja za pomoć, koju nije dobio i nikada
mu nije odgovoreno.
Dobro jutro, majko!
- Pa i njegov pogreb, koji ovu državu ne bi koštao ništa osim lijesa
jer je pokopan u očevu grobu, bio bi odgođen da nismo reagirali. Dan
prije pokopa nazvali su nas iz Komunalija Velike Gorice i rekli da je
Zlatko dužan 1700 kuna za održavanje groba, te ako se dug ne plati
drugog dana do pola 3, neće biti pogreba u 3 sata. Naravno, platili smo
taj dug, ali strašno je da takvom čovjeku ne daju ni da počiva u grobu
svoga oca i u zemlji za koju se tako nesebično borio – govori utučeno
Ilija.
- Nema više mog dragog Zlatka, nema ga… Tko će sada brinuti o meni, tko
će mi dati lijek, čašu vode, poželjeti “Dobro jutro, majko” - zajecala
je Zlatkova majka Nada prikovana za krevet. Jer, bio je “tako dobar
sin, tako dobar čovjek”.
Nitko nije bio nadležan za Zlatka
Zlatko Gučić ima priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Nikad se nije javljao u Ministarstvo branitelja zbog bilo kakve vrste pomoći i zato odbacujemo tvrdnju gosp. Ilije Ačkara da se Gučić obraćao ovom ministarstvu te da mu nikad nije bilo pozitivno odgovoreno - odgovorila je na naš upit ministrica Jadranka Kosor. Dodaje da Gučić nije HRVI, a njegova mirovinska prava su u nadležnosti Mirovinskog zavoda. Ivan Mešerić, predsjednik Udruge 153.velikogoričke brigade, rekao nam je da Zlatko Gučić nije bio član njihove udruge i nikada nije tražio pomoć. Drago Keret, predsjednik velikogoričke Hvidre, ne zna za Gučićev slučaj, a ne bi mu mogli pomoći jer nije bio HRVI.
