Preko prosvjeda branitelja prelamaju se najznačajniji društveni i politički problemi Hrvatske iako glavni akteri tih događaja to nikada neće priznati. Prosvjede gledaju samo kroz svoju prizmu i u njima nalaze ono što im odgovara. Gledajući stvari samo iz njihove perspektive, oni su u pravu, ali je takav pogled manjkav jer se problemi sagledavaju parcijalno. Puno je interesa. Uskoro se održavaju predsjednički izbori, a HDZ želi što prije doći na vlast na nacionalnoj razini. Sigurno je da su se u taj prosvjed pokušali uključiti i Bandićevi pristalice, ali i oni koji se boje da bi istraga u Zagrebu mogla doći do njih. Takvih nije malo i imaju jako puno utjecaja i novca.
Jedan od povoda za tu braniteljsku akciju bila je nespretna izjava Bojana Glavaševića na predavanju u Vukovaru. On se upitao što se to dogodilo s hrvatskom društvom kada u pobjedničkoj vojsci ima toliko oboljelih od PTSP-a, dok je na poraženoj srpskoj strani takvih oboljenja znatno manje. Pitanje je potpuno legitimno i o njemu treba raspravljati. Problem je u tome što ga nikako nije trebao otvoriti pomoćnik ministra branitelja. To jednostavno nije politički mudro. Nije trebao završiti Partijsku školu u Kumrovcu da bi mogao predvidjeti posljedice takve izjave. Krupna politička i društvena pitanja trebaju otvarati kapitalci, ako to uopće žele, a ne neki treći ešalon državnih činovnika. Ministar branitelja Predrag Matić pogriješio je kada je u startu odbijao i pomisao da se njegov pametni i obrazovani, ali neiskusni, suradnik ispriča. Ministar je još neuvjerljiviji kada takve izjave opravdava Glavaševićevom mladošću.
Ako je mlad i zelen, onda nije trebao biti pomoćnik ministra. Ako je već prihvatio političku dužnost, onda su kriteriji za njega jednaki kao za sve druge koji se bave javnim poslom. Dobar dio branitelja uvrijeđen je Glavaševićevom izjavom i ima razlog za negodovanje. Njihova reakcija ipak je pretjerana s obzirom na Glavaševićev grijeh. Bila bi dovoljna Glavaševićeva isprika. Branitelji su prilično nejasni u definiranju svojih zahtjeva. Naravno da nikakav novac ne može nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali treba reći da se država brine o ratnim vojnim invalidima. Za njihovu skrb izdvajaju se znatna sredstva u situaciji kada se već godinama koprcamo u teškoj krizi. U zemlji u kojoj je toliko nezaposlenih, među kojima je i puno branitelja koji nemaju mirovinu, nisam siguran da se može više izdvajati. Ima jako puno razloga zbog kojih treba kritizirati premijera Milanovića, ali ga se nepravedno optužuje kada je riječ o njegovu odnosu prema braniteljima.
Nisam primijetio da je Milanović negativno govorio o Domovinskom ratu, a za razliku od nekih njegovih prethodnika, uvijek je u Vukovaru i Kninu kada treba. (Razloge za izvanredne izbore treba tražiti u gotovo beznadnoj gospodarskoj situaciji i neodlučnost Vlade u provođenju reforma). Korektan odnos prema braniteljima ima i predsjednik Ivo Josipović. Potpuno razumijem branitelje koji smatraju da bi Josipović trebao više isticati da je Domovinski rat temelj Hrvatske, a manje veličati Tita. Bez obzira na sva neslaganja, branitelji bi trebali pokazati više tolerancije kada govore o predsjedniku Vlade i predsjedniku države. Naime, nije riječ samo o osobama, nego o institucijama. Moram priznati da mi je bilo prilično mučno kad je Josip Klemm, jedan od organizatora, onako drsko razgovarao s Josipovićem. Branitelji su trebali prihvatiti poziv na razgovor i nisu trebali izići s onako tvrdim stavovima. Trebaju moći razgovarati i s onima s kojima se ne slažu i koje očito ne vole.
>> Nakon sastanka s Vargom jednom branitelju pozlilo pa ga prevezli u bolnicu
U hrvatskoj imamo paradoks na vlasti su Antihrvati ,takvo stanje je poziv na obranu interesa građana RH. Sve je dozvoljeno u tom slučaju sve.