U posljednjih dvadesetak godina često se raspravlja o tzv. demokratskom deficitu Europske unije koji sukladno brojnim autorima predstavlja posljedicu neujednačenosti između razine integriranosti Unije s jedne i demokratske kvalitete njezina političkog sustava s druge strane. Demokratski deficit se uz ostalo očituje kroz nedovoljnu povezanost građana s institucijama i politikama EU-a, a to se dijelom objašnjava činjenicom da je riječ o atipičnom političkom sustavu u kojem ne vrijede iste kategorije kao na nacionalnoj razini.
Europska unija svjesna je ovog problema te kontinuirano radi na unapređenju svog demokratskog legitimiteta, uvodeći nova institucionalna rješenja kojima je cilj osigurati veći utjecaj građana na europsku politiku. Tako je već stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta (1993.) ozakonjen institut europskog građanstva kao svojevrsna nadopuna nacionalnog građanstva kojom su građani država članica ujedno postali i građani Unije. Europsko građanstvo uključuje: pravo prebivanja bilo gdje na teritoriju država članica; pravo glasovanja i kandidiranja na lokalnim i izborima za Europski parlament sukladno mjestu prebivanja; konzularnu zaštitu u veleposlanstvima bilo koje država članice; pravo podnošenja peticije europskom parlamentu; podnošenja žalbe ombudsmanu Unije; te pravo obraćanja u pismenom obliku institucijama Europske unije na bilo kojem službenom jeziku.
Lisabonski ugovor (2009.) usvojio je instrument Europske građanske inicijative koji potiče razvoj europskog građanstva. Građanska inicijativa omogućila je europskim građanima, dakle uskoro i hrvatskim građanima, da sakupljanjem najmanje milijun potpisa iz barem sedam država članica upute Komisiji prijedlog za donošenje europskog zakonodavstva o nekom pitanju u njenoj nadležnosti. Premda Komisija prema važećim propisima nije dužna prijedlog i usvojiti ona se o njemu mora očitovati, te ukoliko se odluči da ga odbaci to treba i obrazložiti. Nakon što je 1. travnja otvoren proces registracije, teme najavljenih inicijativa potvrdile su važnost ovog instrumenta za razvoj europske javnosti i demokracije. Tako će Europsko udruženje sindikata javnih službi krenuti sa sakupljanjem potpisa zahtijevajući od EU-a da vodu i sanitarne uvjete proglasi ljudskim pravom kako bi ih se izuzelo iz pravila o jedinstvenom tržištu. Grupacija Socijalista i demokrata u Europskom parlamentu zatražiti će uvođenje poreza na financijske transakcije, a Greenpeace će zahtijevati moratorij na uzgajanje novih genetski modificiranih usjeva u Europi.
EU već dugo razvija praksu konzultacija s udrugama civilnog društva kako bi se povećala kvaliteta europskih zakonodavnih rješenja te posredstvom civilnog društva unaprijedio dijalog s građanima. Strukturirani proces savjetovanja između Komisije i udruga civilnog društva pojašnjen je u Kodeksu dobre prakse u području savjetovanja s interesnim skupinama koji se počeo primjenjivati od 2003. godine. Osim toga, Komisija je u cilju formaliziranja odnosa s civilnim društvom sastavila bazu podataka svih poznatih nacionalnih i nadnacionalnih interesnih grupacija prema područjima politika, te preuzela britansku praksu objavljivanja tzv. zelenih knjiga, tj. preliminarnih zakonodavnih prijedloga kako bi se raspravu o njezinim politikama otvorilo široj javnosti.
U posljednjih dvadesetak godina znatno je ojačana pozicija Europskog parlamenta kao jedine institucije EU-a izravno birane od strane građana. Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora Europski parlament postao je nezaobilazna instanca unutar procesa donošenja europskog zakonodavstva, zato jer sada redoviti zakonodavni postupak nalaže da zakonodavstvo nije moguće usvojiti bez suglasnosti Parlamenta. Trenutačno u Europskom parlamentu Hrvatska ima 12 promatrača koji su izabrani iz redova Hrvatskog sabora. No, prije ulaska u EU, građani će na posebno sazivanim izborima izravno birati svoje zastupnike u Europskom parlamentu.
Lisabonski ugovor bitno je osnažio ulogu i nacionalnih parlamenata koji su još izravnije povezani s građanima od zastupnika u Europskom parlamentu. Prema protokolu o ulozi nacionalnih parlamenata priloženom Lisabonskom ugovoru, nacionalni parlamenti dobivaju znatno više informacija nego što je to do tada bio slučaj i to bez posredovanja njihovih vlada. Izravno im se dostavljaju godišnji zakonodavni program Komisije i drugi instrumenti zakonodavnog planiranja, konzultacijski dokumenti Komisije kao što su zelene i bijele knjige, godišnji izvještaji Revizorskog suda itd. Nacionalnim parlamentima omogućeno je da sakupljanjem dovoljnog broja glasova koji su im kolektivno alocirani unutar 8 tjedana od upućivanja nekog zakonodavnog prijedloga Komisije odluče žele li uputiti tzv. obrazloženo mišljenje kojim upozoravaju da je nacrt propisa u suprotnosti s načelom supsidijarnosti. Riječ je o koraku u zakonodavnom postupku koji nacionalnim parlamentima daje mogućnost neizravnog blokiranja usvajanja određenog europskog akta.
Euroskeptici će sve poviše navedeno smatrati tek kozmetičkim promjenama kojima se nastoji prikriti golem demokratski deficit Europske unije koja za razliku od nacionalne države nije prirodno povezana sa svojim građanima. Euro-optimisti pak pobijati će takav stav ističući da se Europa ne može izgraditi preko noći, te ukazujući na ireverzibilnost svih navedenih promjena koje polako ali sigurno jačaju demokratski legitimitet EU-a. Neosporno je međutim da učinkovitost novih rješenja te dinamika budućeg razvoja dobrim dijelom ovisi od građana samih, jer malo toga će zaživjeti bez njihovog aktivizma. Hrvatske građane za njihovu novu ulogu kao europske građane treba educirati. Prvi test na ovom putu izbori su za hrvatske predstavnike u Europskom parlamentu. Tu leži velika odgovornost na političkim strankama i na domaćem civilnom društvu koji bi trebali motivirati građane da u što većem broju izađu na ove izbore i izaberu predstavnike koji će ih u Europskom parlamentu najbolje zastupati. Nipošto se ne bi smjela ponoviti sramotna situacija nekih novih država članica gdje je izlaznost na prošlim izborima za Europski parlament iznosila tek 20%.
Trenutačna krizom opterećena vremena ne predstavljaju idealan kontekst za motiviranje građana prema snažnijem angažiranju na europskoj razini. No bez takvog djelovanja izlazak iz duboke ekonomske i političke krize čitavog kontinenta vjerojatno nije moguć.
