Što možemo naučiti od današnjih globalnih društvenih promjena? Što možemo naučiti od promjena koje su uzrokovane tehnološkim inovacijama? Da bismo nešto naučili, moramo razumjeti, a meni se čini da tek naslućujemo učinak tehnoloških te na njima zasnovanih poslovnih inovacija koje neumitno vode k ogromnim društvenim promjenama: od drveća ne vidimo šumu, što bi rekla stara poslovica.
Za početak bitno je znati da budućnost ne putuje istom brzinom kao što je putovala prošlost. Pogledajte samo što se dogodilo u zadnjih 50 godina s informatičkom tehnologijom – prije pedeset godina nismo imali osobna računala, čak nismo ni razmišljali o njima. Prije 10 godina jedva da smo mogli zamisliti funkcionalnost pametnih telefona. Nije bilo Googleove tražilice, nije bilo društvenih mreža, aplikacije koje danas koristimo na mobilnim uređajima gotovo da nisu postojale. Dramatične promjene koje su se dogodile u zadnjih pedeset godina promijenile su način kako živimo, radimo i stvaramo – bolje ili lošije, ovisno o tome kako ste se uspjeli snaći u tim promjenama.
U budućnosti će slične promjene biti daleko brže. Sljedeća revolucija s istim intenzitetom bit će daleko kraća, trajat će možda desetak godina, a posljedično će kraća biti i ona koja slijedi nakon te. Matematičari bi rekli: događaju nam se eksponencijalne promjene, od kojih se svaka nova odvija nekoliko puta brže od prethodne. Danas su kontinuirane, linearne promjene za one koji ne znaju, ne mogu, ne žele – za one koji “misle” da se stvari rješavaju korak po korak ili strpljivo i dosljedno. Možda će zvučati čudno, ali to je put u relativni neuspjeh. Možda je relativni, ali je i dalje neuspjeh, poglavito kada ga uspoređujete s drugim državama ili organizacijama koje isto tako traže svoje mjesto pod suncem i koje se mijenjaju brže od vas.
Društvene, gospodarske, ali i političke promjene morat će slijediti eksponencijalni model. Da bismo danas imali kakvu-takvu šansu u budućem globalnom društvu, “strukturne promjene” moraju se dogoditi unutar četiri godine. Sljedeće promjene, jer nam jedan ciklus promjena možda neće biti dovoljan, unutar dvije godine, pa tim slijedom, možda primjenjivati sve kraće i kraće cikluse. Promjene možda neće biti istog intenziteta, ali ćete ih morati napraviti ako želite – opstati.
To je ono što vjerujem da društvo mora naučiti od nas koji živimo u svijetu stvaranja kroz informacijsko-komunikacijske tehnologije. Promjena nije samo želja da se nešto napravi drugačije ili da se pokrene nešto što do sada nije postojalo, to je ujedno nagon za preživljavanjem ili nagon za održanjem vrste. Promjena nas tjera da prihvaćamo nemoguće rizike, istražujemo prostore za koje smo vjerovali da ne postoje ili pokrećemo pothvate za koje nam svi govore da su unaprijed osuđeni na propast. “Morat ćete trčati dvostruko brže kako biste mogli stajati na mjestu”, rekla bi kraljica Alisi u popularnoj Carollovoj knjizi.
Za budućnost našeg okruženja nije dovoljno reći: “Moramo se promijeniti” – na neki način moramo se početi kockati. Moramo uvesti rizik, moramo se odvojiti od matičnih prostora, moramo pokrenuti pothvate za koje svi vjeruju da su nemogući. Inzistiranje na ciljevima koje je izrazito teško doseći jedini je pravi motivacijski faktor za ljudsko društvo – inače nikada ne bismo pokušali biti brži za jednu stotinku ili skakati jedan milimetar duže.
Moramo uvesti ciljeve koji su izrazito ambiciozni, ali i izrazito precizni. Bitni su nam ciljevi koje ne možemo ispunjavati korak po korak. Rast industrije koji nije promil po promil. Promjena na ljestvici konkurentnosti koja nije korak naprijed, dva nazad. Upregnimo sve talente, snage i znanja koje imamo da ih ostvarimo, koristeći ljude koji to znaju napraviti, ne nužno i ljude koji misle da su pozicionirani za takve pothvate. Budućnost Hrvatske traži drugačije, odvažnije, ali ujedno i jednostavnije i bliže ljude, a nadasve lidere koji mogu pokrenuti ustajalu naciju.
Za početak moramo kreirati primjere dobre prakse. Pokazati sami sebi da možemo skočiti daleko ako si zadamo ispravan cilj, ispunjavajući sve kvalitativne norme koje vanjski svijet može očekivati od nas.
Primjer uporabe elektroničkog recepta odličan je primjer koliko stvari mogu ići brzo ako im se pravilno pristupi. Republika Hrvatska, postotak uporabe elektroničkog recepta 2010. godine 0% – prilično očekivano, jer sustav nije ni postojao. Brzo naprijed, Republika Hrvatska i uporaba elektroničkog recepta 2014. godine – 97% svih izdanih recepata u državi, što nas svrstava u top 3 države u Europi. Rizičan, bitan, veliki projekt koji ne ovisi o bezbrojnim preduvjetima i dogovorima, digitalno dovoljno drzak da potpuno promijeni postojeću praksu upravljanja izdavanjem recepata.
Zadajte si ciljeve koji su veliki, koji su mjerljivi i onda kreirajte korake koje treba poduzeti da se naprave. Nekada davno sam naučio da zapravo nijedan cilj nije nedostižan. Pitanje je samo koji nam resursi trebaju da ih ostvarimo – dajte mi dovoljno dugačku polugu i pokrenut ću svijet, reče stari mudrac. Koliko barem ja znam, taj dio fizike i dalje se uči u školi. Šteta samo što ne učimo kako ga možemo upotrijebiti na pravi način.
Sve počinje od obrazovanja, ako tu već ne radimo pravu stvar onda sve ovo za biznis i inovacije ne vrijedi ništa. A u obrazovanje najmanje ulažemo - činjenica.