Kao što neoliberali i libertarijanci imaju problem s državom (“ne želim je, ne mogu živjeti bez nje, ne želim je plaćati” – Mark Blyth), tako Talijani i Grci imaju ambivalentan odnos prema euru: shvaćaju da ih je uvalio dublje u ekonomsku depresiju, da ih preko eura “Njemačka eksploatira” i glasaju za stranke koje u svojim programima imaju bijeg iz eurozone – a opet ga se ne žele odreći.
No, sve učestalije erupcije državnih dužničkih i bankovnih kriza u tim i drugim zemljama južnog oboda Europske unije sve intenzivnije nameće pitanje neće li Italija i Grčka – za godinu, dvije ili pet, svejedno je – ipak vratiti vlastite nacionalne valute i tako se pokušati riješiti golemih inozemnih javnih i privatnih dugova i iznova pokrenuti ekonomski rast i zapošljavanje.
Jer, kako nas je ovih dana upozorio jedan od vodećih njemačkih ekonomista, bivši ravnatelj Ifo instituta (izradio je već zaboravljenu ekonomsku strategiju za Hrvatsku po narudžbi HDZ-a) Hans-Werner Sinn, isključiva zadaća centralne banke eurozone (ECB) je stabilnost cijena, i to je “cilj koji se ne može kompromitirati drugim ciljevima poput održavanja zaposlenosti ili ekonomskoga rasta” (NBER WP 24613). “Njemačka se odrekla dojčmarke pod uvjetom da ECB neće voditi pretjerano labavu i ekspanzivnu politiku kakvu su desetljećima vodile neke južne centralne banke, osobito Banca d’Italija”, napominje Sinn.
I tu nastaje glavni problem južnih zemalja: a što kad ekonomske okolnosti upravo zahtijevaju iznimno labavu i ekspanzivnu monetarnu politiku, a ona izostane? Tada se dogodi ono što se dogodilo Italiji: ne jedno, nego čak dva “izgubljena desetljeća”, katastrofalno zaostajanje u konkurentnosti za drugim članicama i sanaciju posrnulih banaka privatnom štednjom – zbog čega su Talijani iz protesta upravo i glasali za populističke, antiestablišmentske i antieuropske stranke.
Da se Mario Draghi, predsjednik ECB-a, držao njemačke monetarne doktrine, eura već odavna ne bi bilo, no i Nijemci su, kad je to njima odgovaralo, našli načina da elegantno zaobiđu “zabranu monetizacije javnog duga” i “zabranu spašavanja (bail-outa) država u financijskim poteškoćama” iz članaka 123 i 125 Povelje EU. Njemačka središnja banka je u sustavu plaćanja Target-2 za transfere eura u Njemačku i kupovinu njemačkih proizvoda beskamatno kreditirala centralne banke južnih članica s golemih gotovo tisuću milijardi eura! Najviše je Bundesbank “monetizirao”, i ujedno pretvorio u javni, talijanskog privatnog duga, oko 400 milijardi eura. A dok je u eurozoni, Italija taj dug ne mora podmiriti. No i tome, čini se, dolazi kraj. “Pretjerano labava i ekspanzivna” politika njemačke centralne banke počela je sada u Njemačkoj napuhivati balon cijena nekretnina i inflaciju... A što bi eventualno talijansko i grčko napuštanje eurozone značilo za Hrvatsku, koja je upravo donijela i formalnu odluku o pokretanju postupka prihvaćanja eura? Ništa posebno. Hrvati ionako ne žele europski nego njemački novac, pa koji bude i po kojoj god cijeni.
