Bura oko nove kurikulum-lektire tek je započela puhati. Od meteorologa smo naučili da nas u ožujku čekaju tri marčanske bure. Ali lektirnih će sasvim sigurno biti više. Naravno, popis naslova i autora koji su stručnjaci predložili je opsežan. Nemoguće ga je ovlaš iščitati. Nije ga lako braniti, ali ni napadati nakon samo letimičnog čitanja. Najmeritornije ga mogu komentirati samo prosvjetari koji predaju hrvatski jezik i književnost. Svi drugi smo u zakučastoj lektirnoj problematici zapravo samo veći ili manji analfabeti. Ali, pozvani na komentar sasvim su sigurno i autori kojima je životni poziv pisanje za djecu i mlade. Dakle hrvatski autori koji čine živo tkivo hrvatske suvremene književnosti za djecu i mlade, ljudi čija se djela već i nalaze na širim ili užim, obveznim ili samo preporučenim popisima lektirnih naslova. A oni se čude da baš nitko od doktora književnosti za djecu nije sudjelovao u izboru lektirnih naslova i autora, da su u popisu neki autori preimenovani (Marko Kopjar umjesto Mladena Kopjara), da su dva naslova spojena u jedan… Čak se tvrdi da su na popis ušle i knjige na kojima se još nije osušila niti tiskarska boja jer su iz tiska izašle prije četrnaestak dana.
A već su toliko važne da su se našle na popisu lektire!? Naravno, autori koji samozatajno pišu knjige za djecu i mlade začuđeni su da među lektirne naslove u velikom postotku nisu ušle knjige koje su proteklih desetak godina (u vremenu otkad datira posljednji popis lektire) dobivale prestižne strukovne nagrade za dječju književnost u Hrvatskoj kao što su to „Grigor Vitez“, „Mato Lovrak“ i „Anto Gardaš“. Tako je pisac Ratko Bjelčić izračunao da je od trideset i jednog nagrađenog domaćeg naslova u prijedlog lektire uvršteno samo sedam nagrađenih knjiga!?
Znači autori popisa ne vjeruju žirijima niti vjeruju u laureate, što je legitimno, ali čudi. I nameće pitanja o kriterijima. Ljudi koji žive dječju književnost pitaju se zašto na popisu više nema „Nevidljive Ive“ Zvonimira Baloga ili „Plavog kaputića“ Mladena Kušeca? Zašto je loše prošla zavičajna književnost? Naravno, posebno je pitanje kako je to iz lektire ispao Marko Marulić. Ili Homer i „Don Quijote“ i to u godini kada cijeli svijet slavi Cervantesovu godišnjicu, bok uz bok s onom Shakespeareovom. Istina, stručnjaci koji su radili na popisu tvrde da učitelji i profesori mogu dopunjavati popise i da ništa nije izbačeno, jer se sve može naći na paopisu. Ali nije li to put u kaos? Ne trebaju li stručnjaci reći što je kanon, a što nije, uz uvažavanje svih trendovskih autora i naslova, svih tih vampirologija i Pottera, rokerskih pjesnika i gurua. I Bachova Misa u h-molu je zahtjevno djelo i sigurno se ne sluša nakon škole u omiljenom kafiću uz cigaretu i pivo. Ali to ne znači da je iz školskog procesa može istisnuti Lady Gaga.
>> Štulić: Ne želim da moja djela postanu lektira, ne volim škole i protiv sam kićenja tuđim perjem
>> Učitelji će dobiti širok popis iz kojeg će birati obveznu lektiru
Ovo je put iz jednog strukturiranog sustava obrazovanja u poptuni kaos. No nije problem samo lektira, iako se o njoj najviše govori ovih dana. Problem je i način vrednovanja znanja učenika, pri kojem, zbog toga što više nema brojčanih ocjena temeljnih ipak najvećim dijelom na pismenim - objektivnim - rezultatima, uloga nastavnika postaje prevelika. Ako je nastavnik taj koji na kraju šk. godine za svako dijete od 4. razreda OŠ do kraja srednje škole daje brojčanu ocjenu plus opisnu ocjenu a sve to na temelju svoga dojma o djetetu, tu se otvara širok prostor za korupciju. Pa će se vrlo vjerojatno dogoditi da dijete visoko pozicioniranog političara nastavnik procijeni kao iznimno i darovito, iako je prosječno, a ono običnog čovjeka ocjeni kao tek malo bolje od prosjeka iako je riječ o iznimnom djetetu. Pitanje je i kakva je osoba nastavnik, što ako je tip koji će dijete koje ga ispravlja (a ima i toga u školi) ili mu se zamjerilo na neki drugi način kazniti lošijim opisom i lošijom brojčanom ocjenom na kraju - na temelju čega to roditelj ili dijete može pobiti ako tijekom godine nema objektivnih ocjena već baš sam nastavnik upisuje (proizvoljno?) svoje dojmove o djetetu? Da i ne govorim kako će se upravo zbog toga nastavnici naći pod još žešćim pritiskom ambicioznih roditelja loših učenika. Umjesto koliko-toliko objektivnog ocjenjivanja dobit ćemo kaos i na kraju će sva djeca imati "ocjenu" da su bila iznimna - osim onih koja gnjave na satu, a koja su često baš najpametnija.