Toga jutra, 26. srpnja 1991., iz smjera Dvora otpočeo je jak minobacački napad na hrvatska sela uzduž Pounja. Napredujući prema selu Zamlači, pobunjeni i naoružani Srbi upadali su u kuće i na cestu izvlačili zatečene, uplašene ljude, pa formirali živi štit od 46 civila kojim su sakrili svoj transporter i na njemu minobacač i protuzračni mitraljez. Konvoj je stigao u Strugu Bansku.
S jedne uzvisine u selu ovaj je prizor uočio pričuvni policajac Mile Blažević Čađo, domaći čovjek iz sela. Možda nikada nećemo znati sa sigurnošću, ali sudeći prema svim dostupnim činjenicama, odluku o odlasku u smrt donio je u trenutku.
Napravio je ono što u Domovinskom ratu nije nitko: svjesno otišao u smrt
Skupa s mladim policajcem Željkom Filipovićem prebacio se na drugu stranu ceste pa se skrio u gusto granje iza potpornog zida u središtu sela, samo 50-ak metara od obiteljske kuće u kojoj se krila njegova obitelj. Eksplozivom se opasao u tišini. Kada se kolona primaknula, Mile Blažević pričekao je da cestom promakne i posljednji civil pa se iznenada iz zaklona bacio na transporter i aktivirao eksploziv.
Njegov se život ugasio u trenu, ali dovoljno dugom trenu da sa sobom u smrt povede i petoricu neprijateljskih vojnika i rani još desetoricu, da se razbježi živi štit od preplašenih ljudi, da se neprijatelj zaustavi u daljnjem napredovanju i u panici povuče natrag prema Dvoru te da se omogući izvlačenje stotina hrvatskih civila iz doline Une. Na žalost, u razmjeni vatre koja je nakon njegova samoubilačkog čina uslijedila, pokraj Čađe je poginuo i njegov suborac, mladi policajac Željko Filipović, kao i starica Manda Begić.
Križni prognanički put
U trenutku pogibije Mile Blažević imao je samo 36 godina, a iza sebe je ostavio suprugu Milku i dvoje djece: Katarini je bilo 14, a Matiji samo 10 godina.
– Nakon eksplozije, mi smo polako izlazili iz podruma, kao i naši susjedi, sa svih strana, svi osim moga muža. Kada sam pitala jesu li ga vidjeli, svi su šutjeli. A onda sam vidjela taj kaos dolje niz cestu. Nisam imala snage prići bliže, otišla je samo moja svekrva vidjeti sina. Ono što je od njega ostalo. Susjed je od dasaka načinio kovčeg kako bismo ga sutradan mogli pokopati iznad kuće, a onda sam s djecom započela svoj križni prognanički put preko Zagreba do Kanade, sve dok se prije 15 godina napokon nismo vratili svojoj kući – pripovijeda Čađina supruga Milka.
Od suprugove smrti, čini se, nikada se nije oporavila pa u mislima često otputuje u srpanj 1991. godine, baš kao i obiteljski prijatelj, umirovljeni pukovnik HV-a Ivica Pandža Orkan.
– Čađo je napravio ono što u Domovinskom ratu nije nitko, kao katolik koji je svjesno otišao u smrt da spasi svoju obitelj i svoj narod – kaže pukovnik Pandža dodajući da će 26. srpnja 1991. ostati zauvijek ispisan u povijesti ovoga kraja. Toga dana, u ofenzivi koju je pokrenuo kapetan Dragan Vasiljković, nazvanoj operacija Žaoka, poginuli su prvi novinar u Domovinskom ratu Nijemac Egon Scotland, prvi branitelj Bošnjak Šefik Pezerović, u smrt je otišlo i 10 civila i 13 hrvatskih policajaca, među njima i Čađo.
Grafit u Čađinu čast
Stoga je pukovnik Pandža, smatrajući da Čađo zaslužuje najveću moguću počast, još prije tri godine uputio prijedlog Komisiji za dodjelu odlikovanja da se Mile Blažević odlikuje za junački čin. Poginuo je na današnji dan, prije točno 25 godina.
>> Na suđenju Tomislavu Merčepu svjedočili bivši policajci PU zagrebačke
Heroj koji je svjesno žrtvovao ono najvrednije što je imao. .