Mogu koalirati s vama samo ako ste gledali svih pet sezona TV-serije “Žica” – tako je potencijalnim partnerima na vlasti početkom ovoga desetljeća suradnju uvjetovao Jon Gnarr, gradonačelnik Reykjavika od 2010. do 2014. godine. Taj veteran punka i komičar te predsjednik satirične Najbolje stranke (kao i sve najbolje nije trajala dugo: rasformirana je nakon njegova silaska s dužnosti) nedvojbeno je ekstravagantan političar; uz ostale osebujnosti se za vrijeme mandata javnosti ukazao kostimiran u kraljicu transvestita, iako je oženjeni heteroseksualac i otac petero djece. Unatoč tome navedeni uvjet za sklapanje poslijeizborne koalicije itekako ima smisla.
Naime, u ovo vrijeme kad mnoge važne položaje zauzimaju politički neznalice najviše ili isključivo vični populističkom snubljenju birača racionalno je očekivati od (budućih) partnera na vlasti da poznaju vrhunske domete misaone obrade politike i zajednice. To bi trebalo podrazumijevati ne samo upućenost u djela Hannah Arendt, Aristotela, Niccola Machiavellija, Maxa Webera i drugih najistaknutijih društvenih znanstvenika, nego i istinski vrijednih medijskih i umjetničkih doprinosa analizi različitih aspekata politike. Suglasan sam s Islanđaninom da je to poznavanje, posebno u području lokalne politike, kljasto ako ne uključuje gledanje 60 epizoda serije američke kabelske televizije HBO, prvotno emitirane od lipnja 2002. do ožujka 2008. godine, kojoj je autor David Simon.
Droga, nasilje, korupcija
Da se Gnarr ponovo kandidira za neku vodeću političku dužnost, od mogućih partnera vjerojatno bi zahtijevao poznavanje još nekoliko serija relevantnih za politiku koje je u međuvremenu sa suradnicima kreirao Simon. Prije svih “Show Me a Hero”(“Pokaži mi junaka”), prvi put prezentirane publici 2015. godine, koju je nedavno mogla vidjeti i publika kabelske televizije i kod nas. Ta serija na osnovi obrade dramatičnih zbivanja vezanih za međurasne odnose i političke aktere krajem prošloga stoljeća u Yonkersu, država New York, izravno problematizira lokalnu politiku i moralne aspekte poziva političara. Gnarr bi im vjerojatno preporučio i “The Deuce”, seriju o prostituciji i pornografiji u Velikoj Jabuci hedonističkih sedamdesetih, koju je kreirao dvojac David Simon i George Pelecanos. HBO je tu seriju ovoga rujna počeo emitirati u različitim zemljama, uključujući Hrvatsku. Kod nas je naziv “The Deuce” preveden kao “Kronike Times Squarea”, iako bi bilo primjereniji “Dvojka” po dvosmislenom (riječ “deuce” ima i još jedno značenje – kuga) sleng nazivu zapadne 42. ulice između Broadwaya i 8. avenije na Manhattanu.
Proizvodi Simonove umjetničke i medijske radionice već dugo vremena izazivaju veliko pažnju gledatelja diljem svijeta. Moje divljenje njegovu djelu vjerojatno je dijelom subjektivne naravi: rođeni smo 1960. godine, a obojica smo se profesionalno u isto vrijeme bavili urbanim i društvenim problemima i pitanjima kao što su zlouporaba droge, raznovrsno nasilje, korupcija, lokalna politika i sličnima. Kao što je meni kao terenskom sociologu jedan neobuzdani ali lucidni mladi navijač u Splitu krajem osamdesetih preporučio da moram uz nasilje nogometnih navijača istraživati tada eskaliranu ovisnost o heroinu, tako je i tadašnjem entuzijastičnom novinaru crne kronike policijski detektiv u Baltimoreu 1988. godine kazao da bi netko o kriminalu u tom gradu mogao napisati “prokleto dobru knjigu”. Ta napomena dodatno je stimulirala Simona da kreira i 1991. objavi izvrsnu knjigu “Ubojstvo: godina na ubilačkim ulicama”, nakon čega je njegova karijera dobila novi zamah. U navedena dva grada, za posljednje petine prošloga stoljeća naročito ugrožena ekonomskom i drugom krizom, obojica smo ispitivali ne samo kako droga i kriminal truju zajednicu nego i ustanovili da političari, policajci i drugi društveni akteri svojim slabašnim djelovanjem u suzbijanju tih i sličnih problema često samo pogoršavaju ionako gadnu situaciju.
Hoću reći da slijedom sličnoga iskustva razumijem temeljni pristup Simona: za prevladavanje ili barem ublažavanje navedenih teškoća nužno je iznutra potanko upoznati stvarnost pa ma kako je teška i mučna te o tome na što zanimljiviji način obavijestiti javnost. U jednom od intervjua izjasnio se da mu je cilj ispričati najbolju moguću priču bez ikakvoga varanja. Najviše zbog velike pažnje javnosti za takve igrane serije odnosno za probleme secirane u njima vodećim političarima se može otvoriti perspektivna plodna za blagotvorna rješenja. Poglavito onima prosvijetljenima ili koji se pred biračima takvima predstavljaju. Tako je predsjednik Barack Obama, koji se izjasnio da mu je “Žica” omiljena serija, pozvao Simona u Bijelu kuću kako bi diskutirali o politici suzbijanja kriminala i zlouporabe droge. Njihov je razgovor 27. ožujka 2015. godine iznjedrio vrijednu raščlambu: suglasili su se uz ostalo da kompetentna istraživanja trgovine drogom i drugih zločina mogu znatno pridonijeti da gradovi budu sigurniji.
Miješa se dobro i zlo
Misao Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga da “ništa nije fantastičnije od stvarnosti” itekako se pokazala opravdanom u Simonovu djelu. Toga američkoga televizijskog autora u nekom smislu shvaćam kao Dostojevskoga ovoga vremena. Slično velikom ruskom književniku i misliocu, Simon u mediju koji (još uvijek) najviše izražava duh našega doba nadasve autentično priča o dramatičnoj realnosti grada, odnosno za to vezanim živopisnim protagonistima i njihovim akcijama. Galerija likova njegovih TV serija s jedne je strane sastavljena od kriminalaca, ubojica, ovisnika, prostitutki, makroa i drugih devijanata, a s druge od stvarnih pozitivaca ili aktera – tih je puno više – koji bi trebali djelovati blagotvorno za druge ljude i društvo ali zapravo čine suprotno. U Simonovim uracima, kao u stvarnom životu, prožima se ne samo djelovanje pripadnika tih dviju skupina nego je i sjajno prezentirano kako se u istim osobama u fascinantnoj igri razuma i osjećaja, svijesti i instinkata, miješa dobro i zlo.
Takvo prezentiranje ne bi bilo moguće bez fascinantnih izvedbi glumaca: u “Kronikama Times Squarea”, primjerice, Maggie Gyllenhaal, James Franco, Gbenga Akinnagbe i neki drugi su stvorili prava glumačka remek-djela. Oni su tom projektu očito prišli veoma motivirani, i to ne samo kao umjetnici. Upečatljivi Franco, koji u toj seriji glumi dva lika (blizanca), prije nekoliko je dana izjavio: “Nemam nikakvih problema s moralom, već s nereguliranim kapitalizmom – mislim da je jedna od glavnih tema u našoj seriji da uvijek postoje ljudi koji dođu do vrha, a ostali su samo bačeni pod autobus.” Kriminala je najviše, ustanovljava Simon, u gradovima i četvrtima u kojima je siromaštvo posebno prisutno. Američki teoretičar Fredric Jameson u eseju “Realizam i utopija u Žici”, objavljenom 2010. godine, upozorava da za “zagonetni” kriminal nisu toliko odgovorni prijestupnici pojedinci, nego “cijeli društveni kompleks” koji mora biti otvoren prema “otkrivanju, identificiranju, istraživanju, mapiranju”, dakle upoznavanju toga problema kao da se radi o nekoj dimenziji strane kulture. Simon detektira i uvjetovanost trgovine drogom, prostitucije i drugoga kriminala; ponajprije prepoznaje klijentelizam kao pozadinu tih trauma društva. U “Žici” sposobni, ali u poslu i životu kontroverzni detektiv Jimmy McNulty (dosad životna uloga Engleza Dominica Westa), jedini protagonist istaknut u svih pet sezona serije, oporo primjećuje da “svi ostaju prijatelji. Svi su isplaćeni i svi imaju jebenu budućnost”.
David Simon nastoji ostvariti još dublji uvid, pa – napose u “Kronikama Times Squarea” – usmjerava kamere i mikrofone na širu osnovu seta teških društvenih problema. Nedavno je engleskim novinama Guardian izjavio kako pozadinu pornografije (koja po njemu ima grub utjecaj na društvo) sagledava u polustoljetnoj kulturalizaciji takve zlouporabe ženskoga tijela, što je dovelo do pogoršavanja međurodnih odnosa i kulture u cijelosti. “Čak i ako ne konzumiraš pornografiju, konzumiraš njenu logiku”, upozorava Simon navodeći primjere oglašavanja i prodavanja niza proizvoda, od piva do automobila. Uvjetovanost pornografije i njezine sijamske blizanke prostitucije on pak najviše vidi u tržišnom, neoliberalnom kapitalizmu koji bitno obilježava istovremena snažna organiziranost ciničnih aktera kapitala i nedostatak “kolektivnoga glasa” rada. U toj se seriji problematiziraju izrazito neravnopravni odnosi između protagonista kapitala i rada ne samo u prostituciji nego i u pornografskoj industriji. I to upravo u vrijeme (prva polovina sedamdesetih) i na lokaciji (New York) stvaranja te industrije kakvom je danas poznaju ljudi diljem planeta.
U “Kronikama Times Squarea” razotkriva se pogubnost sprege užitka i novca u svijetu lišenom humanoga smisla. Gej konobar u šestoj epizodi priznaje kolegici: “Jedino što znam, jedino u što sam siguran je seks”. Slično tome svodnici, mafijaši, korumpirani policajci i drugi trgovci nesrećom doživljavaju novac kao jedino što znaju i što im je izvjesno. U tom metežu društvene institucije sve više uzmiču sa scene, uz ostalo i zato što su uglavnom vođene od političara koji su i sami kontaminirani materijalizmom i hedonizmom. Među takvima moćnicima dominiraju pripadnici “jačega spola”. Gledanjem te serije postaje jasnije kako i zašto su američki birači, i to većinom bijeli muškarci, na prošlogodišnjim izborima postavili notornoga biznismena i mačista iz New Yorka na položaj predsjednika. Publicist i scenarist George Pelecanos, jedan od najbližih suradnika Davida Simona, nedavno je izjavio: “Ne treba sumnjati kako bi Hillary Clinton, da je muškarac, sad bila predsjednik”.
Izazov za nove izbore
Televizijske serije su u posljednjih petnaestak godina postale umjetnički i društveno vredniji izdanak pokretnih slika od “njegova veličanstva” filma. Na utemeljenost te ocjene upućuju ne samo “Žica” i drugi uraci genijalnoga Davida Simona nego i neke druge američke serije poput već legendarnih “Mad Men” (2007. – 2015., autor Matthew Weiner) i “Breaking Bad” (2008. – 2013., Vince Gilligan). Neke veoma kvalitetne serije su u tom razdoblju snimljene i u Europi, uglavnom u Velikoj Britaniji i skandinavskim zemljama. Televizijski stvaratelji u Hrvatskoj i drugim zemljama jugoistočnoga dijela Starog kontinenta u tom se formatu i nisu baš iskazali. Je li tome osnovni razlog manjak financijske osnove za pripremanje i snimanje takvih zahtjevnih projekata? Ili nedostatak kreativnosti scenarista? Možda neki drugi razlozi? Prava pitanja za ravnatelja i Programsko vijeće HRT-a.
Umjesto zaključka imam pitanje koje je po mom sudu posebno važno. Bi li gledanje neke televizijske serije odnosno filma, čitanje određene knjige ili uvid u neko treće vrijedno intelektualno postignuće trebalo biti postavljeno neposredno nakon sljedećih izbora, od nekoga političkoga aktera, kao uvjet za formiranje vladajuće koalicije? Moj je pak odgovor na to sljedeći: Plenkoviću, Bernardiću, Vrdoljaku, Petrovu i ostalim čelnicima stranaka pametno je da (više) provode večeri gledajući kvalitetne i društveno angažirane TV serije i filmove te čitajući takve knjige s tematikom društvenih problema i unapređenja zajednice. Kako stvari u Agrokor-zemlji stoje, mogli bi se naći, naime, za pregovaračkim stolom s likom poput Jona Gnarra.
