Tjednima već Hrvati svaki dan u 14 sati prate konferencije za novinare Stožera civilne zaštite, a znanci u prolazu, na pitanje: “Kad ćemo opet na kavu?”, jedan drugom uzvraćaju: “Kad Capak kaže!”. Jer glavni epidemiolog u zemlji, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, doc. Krunoslav Capak, zaista nam kroji život otkad je na snazi pandemija koronavirusa.
“Nema te tajnice ni elektroničkog organizatora koji može isplanirati ove dane”, kaže nam Capak dok sat vremena nakon dogovorenog termina započinjemo razgovor. Krunoslav Capak rođen je 1962., a odrastao je u Šestinama, tada prigradskom naselju, gdje su njegovi bili starosjedioci.
Upisao je srednju medicinsku školu za laboratorijskog tehničara u Medvedgradskoj, a potom Medicinski fakultet u Zagrebu. Nakon staža u Vinogradskoj bolnici, zaposlio se u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, gdje je u 35 godina radio razne poslove, a 2004. ušao je u menadžment Zavoda, kojem je od 2015. ravnatelj.
Ljudi i ne znaju točno što je HZJZ, a sada vas nacija prati svaki dan.
To ima svoje dobre i loše strane. Nekima sam dobar i pozitivan, a nekima sam kriv za sve, ima i takvih. S obzirom na to da je moja e-mail adresa javno objavljena jer sam ravnatelj javne nacionalne institucije, dnevno primam brojne mailove, u kojima hvale, predlažu, žele pomoći, a neki i vrijeđaju i pišu negativno. Generalno, mislim da postoje rezultati koji čovjeka čine zadovoljnim, a ovo sve drugo se može i treba izdržati. Moja djeca više nisu kod kuće. Najstarija kći živi i radi u Americi, srednja živi u istom dvorištu, ali u drugoj kući s mužem i unučicom, a moja najmlađa kći živi u stanu. Ja sam sa suprugom i svojom mamom u kući. Mama ima 88 godina i moramo je čuvati. Slično je i s unučicom, vidimo se samo na dvorištu. Morali smo se prilagoditi. Supruga radi od kuće, u osam počinje i u 16 završava i čeka da se ja javim kad ću doći, što je vrlo rijetko prije mraka.
Znači, i sami živite po mjerama koje nam svima propisujete.
Epidemiolog sam i znam kako se širi bolest i moram se držati toga jer mi je stalo do ukućana i obitelji. Naravno da postoji minimalna mogućnost, jer ovo je zla bolest koja nas iznenađuje svaki dan, da asimptomatski donesete kući bolest, što bi moglo biti kobno za neke od ukućana i zato apsolutno ne dolazi u obzir da se ne držimo tih mjera.
Kako ste se odlučili za medicinu?
Kad sam završio osnovnu, nisam znao što bih htio. Moj stariji brat išao je u gimnaziju, pa sam u razgovoru s roditeljima odlučio upisati strukovnu školu kako bih imao i mogućnost zapošljavanja. Upisao sam se u Zdravstveni obrazovni centar, kao druga Šuvarova generacija, završio sanitarno-laboratorijski smjer i kad sam završavao shvatio sam da me privlači jedino medicina, a ako to ne uspijem, da ću otići raditi u laboratorij jer volim laboratorijski rad. Srećom, uspio sam upisati medicinu, bio sam čak i dobro pozicioniran na prijemnom ispitu. Studirao sam pet godina i nije bilo problema tijekom studija, a na 4. godini sam se i oženio i dobio najstariju kćer. Supruga nije iz medicine, inženjerka je zračnog prometa.
Je li epidemiologija bila slučajan izbor?
Jednostavno su okolnosti bile takve. Naravno, htio sam biti internist, kao i 50 posto ljudi koji završe medicinu. I bio sam dobar u tome, na stažu sam se dobro slagao s tadašnjim specijalistima na endokrinologiji i hematologiji. Bio sam tamo ljeti, kad je bilo manje ljudi, pa sam dobio čak neke zadatke koje stažisti inače ne dobivaju. Međutim, kad je prošao staž bilo je jako teško dobiti bilo kakvu specijalizaciju jer je tada na tržištu bilo jako puno ljudi koji su završili specijalizaciju za tzv. Sveučilišnu bolnicu. Naime, ti su natječaji bili prije no što sam ja završio fakultet i staž, a s obzirom na to da Sveučilišna bolnica nikad nije ugledala svjetlo dana, bilo je puno ljudi sa završenom specijalizacijom, a mi smo bili na nuli. Tada sam se zaposlio u HZJZ-u kao zamjena za rodiljski dopust i radio sam na jednom međunarodnom projektu koji je vodila istraživačka kuća iz Velike Britanije. Tu me dočekao rat. U rujnu 1991. otišao sam u Borongajku i tamo smo radili na formiranju brigade od pričuvnog sastava policije i Hrvatske vojske i to je trajalo do kraja listopada. Imali smo edukacije, skupljala se oprema i u studenome otišao sam na frontu. Bio sam na više mjesta tijekom rata kao liječnik na prvoj liniji bojišnice i u ožujku 1992. mi je tadašnji ravnatelj HZJZ-a Mate Ljubičić ponudio specijalizaciju iz epidemiologije. Prihvatio sam je jer mogućnosti za drugu specijalizaciju nije bilo i vratio sam se s fronte u srpnju 1992. Mislio sam da ću se možda još uspjeti ubaciti i na specijalizaciju iz interne, međutim, ništa od toga. U međuvremenu sam zavolio epidemiologiju. Imao sam vrhunske učitelje, pokojnog prof. Berislava Borčića, prof. Vodopiju koji danas ima 94 godine, prof. Ljubičića, prim. Baklaića...
Što za epidemiologa znači pandemija?
Radije bih da se nije dogodila, ali sad kad je tu... Mi se pripremamo za takve situacije, učimo iz povijesti kako su se epidemije rješavale, ali za ovakve situacije nema pripreme, to je sasvim jasno. Sudjelovao sam u svim kriznim situacijama od Domovinskog rata do danas, bio sam i u Oluji, na uspostavi normalnog funkcioniranja Vukovarsko-srijemske županije 1998., u poplavama, bioterorističkim napadima antraksom. Puno mi je bilo lakše jer sam imao starije kolege koji su me savjetovali i vodili, a sada sam ja jedan od najstarijih specijalista u Zavodu i to se očekuje od mene. Ovo je u zadnjih sto godina, od španjolske gripe, najteža epidemiološka ugroza koja se dogodila i sigurno je ogroman izazov za sve nas i vjerojatno se nikad više u životu mojih kolega s kojima sad radim neće ponoviti. Sve sam ih pozvao nazad u Zavod jer ovo što mogu sad naučiti, neće nikad.
Uključena je i supruga našeg predsjednika, dr. Sanja Musić Milanović?
Dr. Musić Milanović je voditeljica Službe za promicanje zdravlja i oni su se uključili preporukama “Živjeti zdravo” koje su vrlo korisne za ljude koji su kod kuće i ne izlaze.
Što vas je najviše iznenadilo vezano za koronavirus?
Najveće je iznenađenje bilo što se nije uspio lokalizirati u Kini, jer sam mislio da je to moguće u početku, no to je očito izbjeglo kontroli. Danas mi to govorimo studentima za gripu, da se pandemijski soj u roku od šest dana može proširiti na cijelu zemaljsku kuglu, čak i u Amazoniju, zbog brzih komunikacija i mobilnosti današnjeg čovjeka, a ovo što se dogodilo je gotovo nevjerojatno, kako je buknulo na pojedinim mjestima.
Jeste li u kojem trenutku osjetili strah?
Nisam čovjek koji osjeća strah, nekad sam samo osjetio dešperaciju, kad je situacija bila loša, kad je virus ušao u zdravstveni sustav pa onda i u domove za starije. Naravno da se čovjek tada osjeća loše i u jednom trenutku pomisli: Što ćemo sad? Ali onda nakon par minuta ustane i kaže: Idemo napraviti najbolje što znamo.
Epidemiološka situacija u Hrvatskoj bolja je nego u mnogim većim, naprednijim i bogatijim zemljama.
Bili smo hrabriji u donošenju mjera, da smo dva tjedna kasnije donijeli mjere karantenizacije, mislim da bismo imali talijanski scenarij. Gurnuli smo te mjere na vrijeme na stol, shvatila se ozbiljnost i uspjeli smo, praktički smo karantenizirali Hrvatsku u nekoliko dana. Počele su se donositi 18., a primjenjivati 23. ožujka.
Broj žrtava veći je u starim članicama EU nego u novim. Može li se to zahvaliti javnom zdravstvu, kako neki tvrde?
Jako se puno špekulira, i s cijepljenjem protiv tuberkuloze, čega nema u zapadnim zemljama. Inače, jest da cijepljenje protiv tuberkuloze podiže imunitet i zbog toga se koristilo u prošlosti kod nekih bolesti, ali danas postoje puno efikasniji lijekovi koji povećavaju imunitet, pa bih rekao da je to minoran faktor. Što se tiče pandemije i zemalja središnje i istočne Europe, smatram da je ključnu ulogu odigrao naš način života prije pada Berlinskog zida, drukčiji pristup predlaganja i donošenja mjera na nacionalnoj razini nego što je to bilo u mediteranskim zemljama koje su najviše stradale u pandemiji. Način prihvaćanja mjera i shvaćanje ozbiljnosti situacije.
A kako gledate na švedski model?
Šveđani se puno manje druže, ne odlaze jedni drugima u kuću. Čak ni u barovima nema nekog druženja kao što ga, recimo, ima u Škotskoj gdje vam u pubu isti tren netko priđe i pita vas jeste li gledali utakmicu. Kako vam se čini ovaj igrač, onaj dribling...?. Oni u se odlučili da pod svaku cijenu očuvaju gospodarstvo. S obzirom na to da je Švedska vrlo bogata zemlja, ima i odlično organiziran zdravstveni sustav i može si dopustiti veći broj oboljelih koje treba hospitalizirati i onih kojima treba respirator i intenzivna skrb. No, ima i puno više oboljelih i mrtvih nego mi, ali se odlučila za taj put i, koliko sam vidio njihove portale i medije, ima puno povjerenje građana.
Bjelorusija je, pak, najdalje otišla u ignoriranju pandemije, virus se ondje širi među građanima, ušao je u sirotišta...
Moram priznati, imam malo vremena i nisam se bavio Bjelorusijom. A bio sam prošle godine u Bjelorusiji na jednom stručnom sastanku i mogu vam reći da je to zemlja koja me prvo iznenadila grandioznošću građevina u glavnom gradu, a drugo koliko jaku znanost ima. Znamo kakva je tamo demokracija, ali jako puno ulaže se u znanost i njezinu popularizaciju, puno je istraživanja, imaju puno instituta poznatih diljem svijeta i jako puno ih se citira.
U Hrvatskoj smo krenuli s fazom otvaranja i “suživota” s virusom. Jesu li epidemiološki kriteriji bili najvažniji pri donošenju mjera ili je bilo puno kompromisa?
Vlada je dala resornim ministrima da specificiraju kojih bi pet popuštanja bilo najvažnije za bolje funkcioniranje djelatnosti koje oni pokrivaju i za gospodarstvo RH, a onda da epidemiolozi kažu svoje. Ministri su došli s prijedlozima na Vladu, a tamo je trajno bio dr. Bernard Kaić, moj šef epidemiološke službe, a ja kad mi je to vrijeme dopuštalo. Naš je zadatak bio utvrditi je li to moguće, je li epidemiološki rizično, treba li odgoditi za neku kasniju fazu i je li to moguće uz određene epidemiološke mjere.
Što se moralo odbiti?
Razna kulturna događanja, okupljanja, rad šoping-centara... Puno toga smo odbili da se u prvoj i drugoj fazi o tome uopće razgovara. To je bilo prihvaćeno i traženo je da se ta faznost, postupnost i oprez nastave. Kad netko želi popustiti na nekom mjestu, traži se od nas da kažemo kako ćemo to kompenzirati i zaštititi da se funkcioniranjem neke aktivnosti ne prenese bolest i mi to svaki dan radimo.
Zabrana rada trgovina nedjeljom je najviše kritizirana.
Mi smo o njoj raspravljali, bilo je traženo da ljudi ne mogu obaviti kupnju prehrambenih proizvoda nakon radnog vremena do pet sati i da je bitno da se radno vrijeme produlji, i gospodarski i po pitanju normalnog života ljudi. Razmišljali smo kako da to napravimo, a da ne povećamo mobilnost, da se ljudi ne okupljaju previše u dućanima i oko njih. Produljili smo radno vrijeme ukupno 24 sata u šest radnih dana i pustili u međuvremenu druge trgovine. A onda smo, s druge strane, gledali da malo pritegnemo tu mobilnost, pa smo rekli – nedjeljom ljudi ne idu na posao i ako se otvore trgovine, ići će cijele obitelji u kupnju i okupljat će se tamo. Sad svi kažu da se najviše kupnje obavi nedjeljom, ja to ne znam jer ne idem i ne znam puno ljudi koji to rade. I ove političke konotacije ne priznajem kao argument. Vidio sam da se oko toga politizira, ali ovo je bilo promišljano na način: ako smo negdje pustili 24 sata kupnje više, valjda možemo negdje i smanjiti. A opet nismo zatvorili do kraja, pustili smo pekarnice, kioske, benzinske crpke. A sad je odjednom ispalo da je nedjelja najbitniji dan za kupnju!
Znači, nije bilo nikakvih političkih pritisaka?
Ne, ne. Ta je odluka privremena i ne znači da se ne može promijeniti.
A zašto su šoping-centri veća prijetnja od okupljanja u crkvama?
Nitko nije rekao da su veća. Mi moramo voditi računa o faznosti, šoping-centri će doći na red, u njih može ući jako puno ljudi koje unutra ne kontroliramo. Nema šanse da pustimo sve odjednom. Preliminarno, dat ćemo epidemiološki okvir da šoping-centri budu kao ulice, tako da se ne može unutra sjediti na klupama, provoditi vrijeme u igraonicama i slično, nego da se isključivo ulazi u dućane. Epidemiološki je neprihvatljivo da se to odvija onako kako je bilo prije koronavirusa. Što se tiče crkvi, mise nisu zabranjene i mogu se organizirati i pratiti elektronički, održavaju se, ali bez vjernika. Moguće je dopustiti i vjerska okupljanja, ali u epidemiološkim okvirima. Naravno da se neće dopustiti da masa ljudi nagrne, da nema socijalne distance i dezinfekcije... Mi ćemo to propisati i oni koji se mogu prilagodit će to i napraviti. Opet nema nikakve politizacije. Već smo 1. ožujka napravili okvir vjerskih obreda, ali ga nismo nikad implementirali jer je u međuvremenu došla zabrana. Sad ćemo vratiti tu fazu.
VIDEO: Krunoslav Capak o popuštanju mjera
Osim ove tri faze, gdje bi moglo doći do novih popuštanja?
Kulturna događanja će sasvim sigurno doći na red. Sad dolazi ljepše vrijeme pa je moguće organizirati ih na otvorenom što je lakše. Naravno, uvijek će biti socijalna distanca i higijenske mjere, ali će pod određenim uvjetima to biti moguće. Pitaju za rekreacijski sport, mi smo za to da se vrati, ali isto tako uz mjere. No ne možemo sve odjednom, nastavljamo uz oprez, nismo se riješili virusa.
Pri usuglašavanju mjera, oko čega je bilo najviše prijepora?
Oko tržnica. Tamo dolazi puno ljudi, a važne su za našu poljoprivredu koja je na izdisaju. Ako ljudi ne prodaju sada svoje proizvode, neće nikada i trebalo je napraviti okvir tako da se to može plasirati. Oko toga je bilo jako puno intervencija, promjena načina rada, stavljanja pleksiglasa, pa smo rekli nećemo klupe, pa ipak klupe... Jako sam se iznenadio na početku epidemije kad sam saznao da imamo tako lošu samodostatnost poljoprivrednih proizvoda, kad mi je rečeno da, ne pustimo li kamione na granici, za sedam dana nećemo imati voća i povrća! Našli smo načina da tržnice rade bez značajnog povećanja rizika, ali naravno da uvijek ima ljudi koji nisu zadovoljni.
Kako funkcionirate u stožeru, kakvi su odnosi među vama, jeste li se zbližili?
Ljudi u stožeru nisu se prije znali, ja sam znao samo Božinovića. Kako je počela epidemija i kako smo počeli s dnevnom komunikacijom, brzo su se nanjušili ključni ljudi za donošenje odluka, a kako je korona stizala i rekli smo da na sastancima smije biti samo pet-šest ljudi, počeli smo komunicirati telefonski s onima koji nisu ključni ili pozivati one koji su ključni za neku odluku da dođu, a nas desetak smo trajno prisutni. Funkcioniramo dobro, nekoliko ljudi ima izrazito smisla za timski rad, vrlo brzo se dogovorimo oko svega, nema tu nekog velikog natezanja i diskusije. Svatko od nas ima svoju osobnost, neki su ljudi uvijek mirni, a neki nekad i planu, i sve je to u redu.
A tko plane?
Ja!
Pa što vas je naljutilo?
A puno stvari, najviše kad kažem da nešto treba, a to se ne napravi. I nešto što je propušteno napraviti, a ključno je. Onda poludim i bacam mobitel. Recimo, poslije potresa rekao sam da dođu svi, a oni ne dođu jer je netko rekao da je zgrada nesigurna.
U trenutku potresa bili ste kod kuće?
Da, pio sam kavu u kuhinji. Nije mi to bio prvi potres u životu. Moji su ukućani istrčali van, ja sam se odmah počeo oblačiti da idem vidjeti što se dogodilo na poslu. Bilo je rano jutro i znao sam da se radi o starim zgradama gdje je sigurno ogromna šteta. Na žalost, to me i dočekalo. Naša zgrada broj dva je polusrušena. Osigurana je, ali radimo na iseljenju, što može imati ogromne posljedice za zdravstveni sustav, tamo je epidemiologija zaraznih bolesti. U ovom trenutku nikako ne možemo iseliti naš laboratorij za tuberkulozu. To je najveći takav laboratorij u RH, s najviše uzoraka, kontrolira rad svih drugih naših laboratorija i rad i europskih laboratorija za tuberkulozu.
Ima li štete na vašoj kući?
Moja je kuća građena u tri faze. Moj djed kad se ženio 1933. sagradio je prvu fazu, potom je moj tata 1955. napravio drugu, a ja sam 1990. napravio treću fazu. Ovaj dio koji je radio moj djed je oštećen, ali to ćemo riješiti, statika nije narušena.
Čuli ste za teoriju zavjere, da je ovaj virus zapravo bezazlen i da se centri moći koriste njime zbog uvođenja 5G mreže?
Virus je jedna priča, a 5G mreža druga i nema veze s ovim. To je nešto o čemu treba odgovarajuće komunicirati s javnosti i treba reći koje su opasnosti, a koje prednosti. Fascinira me pri tome da se nitko ne odriče korištenja mobitela, a radi se samo o drugoj frekvenciji. Svi prihvaćamo civilizacijske dobrobiti kad nam odgovara, a kad nam ih netko nameće onda mislimo da je to zato što hoće uništiti čovječanstvo. Čudno je u svemu tome da te priče protivnika 5G mreže nemaju veze sa stvarnošću. Ja sam za to da se u to ide vrlo oprezno, ali da je to nečija zavjera i da se time hoće napraviti ekstinkcija vrsta, apsolutno ne stoji. Puno je opasnijih tehnologija koje smo prihvatili i živimo s njima od 5G mreže. Neki se ljudi očito hrane strahovima. Slično je s antivakcinalcima, ja se već jako dugo borim s antivakcinalnim pokretom.
Kada cjepivo protiv novog koronavirusa bude spremno, hoćete li se njime cijepiti?
Bude li odgovarajuće testirano i sigurno, svakako ću se njime cijepiti. Cijepio sam sebe i svu svoju djecu i unuke jer je cijepljenje jedna od najvećih javnozdravstvenih mjera čovječanstva.
Jeste li unuke cijepili i drugim cjepivima, osim onih propisanih kalendarom cijepljenja?
Moji unuci u Americi cijepe se protiv gripe i svim cjepivima koja su u Americi preporučena, oni nemaju obvezna cjepiva. No ja oko toga nemam brige, moja je kći liječnica i radi u bolnici pa vodi brigu da se djeca cijepe. A unučica koja živi u istom dvorištu, ona je dodatno cijepljena protiv pneumokoka na moju preporuku. I sve su moje kćeri cijepljene protiv HPV-a.
Kad Svjetska zdravstvena objavi da je gotova pandemija, što ćete prvo napraviti?
Ha-ha, otvoriti šampanjac i počastiti kolege!
5 puta obrisano! Podobni u VL!! Opća deklaracija o ljudskim pravima! Članak 19. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilolo kojeg medija i bez obzira na granice.