Kako započeti priču o čovjeku koji je toliko golicao maštu, motivirao stvaranje raznih predaja, urbanih i ruralnih legendi, koje su u sebi imale malo istine, a puno mašte; koji je bio tema za stvaranje filma čiji je budžet bio milijun dolara i glavni lik romana, čiji je život nadišao povijesnu istinu i postao popularna literarna uspješnica od monarhističke i komunističke Jugoslavije, neovisne Hrvatske pa sve do sadašnjih vremena.
Što je to toliko potaknulo stvaralaštvo raznih autora, poput poznatoga hrvatskog književnika Ivana Kušana, da lik i djelo najpoznatijega slavonskoga – ako ne i hrvatskoga – razbojnika prve polovice 20. stoljeća ovjekovječi u roman? Pitanja možemo nizati do beskonačnosti, ali odgovor moramo tražiti u onome što je ostalo iza Čaruge, a potkrijepljeno je istinom. Riječ je, dakako, o povijesnim izvorima, nepresušnim graničnicima između zbilje i mašte. Oni nam jedini mogu uspješno rekonstruirati životni put Jovana Stanisavljevića Čaruge, jednoga od rijetkih primjera iz povijesti koji je iz životnoga realiteta došao do granice mita, u kojemu je ono stvarno i ono izmišljeno ili uljepšano o njegovu životu postalo nejasno u historiografskom smislu... Riječi su to kojima otpočinje nova knjiga “Čaruga – Životopis slavonskoga razbojnika Jovana Stanisavljevića 1897.-1925.”, autora Vlatka Smiljanića, u izdanju nakladničke kuće Despot Infinitus. U knjizi se polazi od kratkog osvrta na povijesni kontekst koji je vezan za početke Čarugina života, a to je njegovo rodno mjesto Slavonske Bare, kao i Slavonija, područje u kojemu je živio i pljačkao. Knjiga sadrži i kronološki pregled njegova života od najranijega djetinjstva pa sve preko stupanja u zakasnjelu zelenokaderašku hajdučiju i u konačnici sudskoga procesa te okončanja Čarugina života na vješalima.
Bjegunac iz rata, zatvora...
Ta po mnogočemu jedinstvena knjiga sadrži više kurioziteta, no podjednako je zanimljiva i biografska crtica o autoru – Vlatku Smiljaniću tek su 24 godine! Rođen u Virovitici, student je druge godine diplomskoga studija povijesti na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, član Studentskoga zbora, dobitnik Rektorove nagrade za individualni znanstveni rad 2019., tri Pročelnikova priznanja za izvannastavne aktivnosti te Pročelnikove nagrade kao najbolji student završne godine preddiplomskoga studija povijesti. Kako se zainteresirao za Čarugin lik (ne)djelo?
– Čaruga je s vremenom postao dio urbanih i ruralnih legendi i bio je česta tema diljem Podravine, Slavonije, Srijema i Baranje. Tako je bilo i u mom kraju. Međutim, priča o tipičnom razbojniku s početka 20. stoljeća postala je toliko mitologizirana da su priče o Čarugi postale nadrealne, u stvarnom životu nemoguće, nikako izvedive. To mi je bila glavna motivacija da saznam pravu istinu o Čarugi. S obzirom na to da sam već u gimnaziji znao da želim studirati povijest, upravo me nit vodilja povijesnog istraživanja usmjeravala prema istraživanju. To je počelo još 2011. godine, jer sam tada sudjelovao na školskom, županijskom i državnom natjecanju iz povijesti u kategoriji samostalnoga istraživačkog rada, a tema mi je bio upravo Čaruga. Nakon što je natjecanje završilo, shvatio sam da o Čarugi ima još gomila informacija koje su me zanimale i koje sam želio saznati i istražiti. Tako je nastala ova knjiga tijekom osam godina rada, pisanja, istraživanja... Moram naglasiti da sam se u početku usmjerio i prema bilježenju usmene predaje o Čarugi, ali s vremenom sam shvatio da to nema smisla. Zašto? Baš ono što sam rekao na početku; Čaruga je postao mit i legenda, a ne stvarna osoba, stvarni razbojnik, stvarni ubojica. Štoviše, neke od ruralnih legendi bile su očite neistine jer nikako nisu odgovarale povijesnim izvorima kojih o Čarugi ipak ima.
Video: Dovršena je obnova Medvedgrada, slijedi uređenje multimedijalnih muzejskih postava
To je najvažnije vrelo istine o tom slavonskom razbojniku. Stoga, odlučio sam utemeljiti knjigu isključivo prema pisanim povijesnim izvorima koji su meritorni i provjereni na nekoj razini. Dakle, prije svega, tu su sudski spisi iz parničnoga postupka protiv Čaruge tijekom 20-ih godina 20. stoljeća, ali i brojni novinski izvještaji – kaže Vlatko Smiljanić. A što je to doznao o Čarugi? Jovo (Jovan) Stanisavljević rođen je 2. veljače 1897. godine u selu Bare, na adresi Bare 36, općina Orahovica, kao dijete Proke Stanisavljevića, ratara i pravoslavca vlaških korijena, i Ikonije (Ike) Smiljanić,
domaćice katolkinje porijeklom iz Mikleuša pokraj Slatine. U desetoj godini maloga Jovu zadesila je velika tragedija, smrt majke Ike iz nepoznatih razloga. Četiri tjedna nakon smrti supruge otac mu se ponovno ženi, ali Jovo ne prihvaća maćehu ni ona njega. Često ga kažnjava zbog njegovih smicalica, zbog čega je odlučio napustiti roditeljski dom i izučiti bravarski zanat u Šegrtskoj školi u Osijeku. No sredinom 1914. godine počeo je Prvi svjetski rat pa Čaruga prima poziv za mobilizaciju te je tijekom 1916. pridružen kao vojnik XXVIII. osječkoj pješačkoj pukovniji. Ubrzo je završio na bukovinskom bojištu. No ojađen velikom glađu koja je zavladala među vojnicima, već dogodine uspio je dezertirati na vrlo vješt način. U jednoj je zapovjednoj kolibi ukrao časničku uniformu te lažirao osobnu dokumentaciju. Nije odmah pobjegao kući u Bare, a razlog je bila ljubomora na neidentificiranoga mađarskog vojnika “koji se motao” oko Katike, djevojke u koju je Jovo bio zaljubljen, kćeri nekoga gostioničara. Prije nego što je pobjegao s bojišta, navodno potaknut time što ga je nazvao Vlahom, Čaruga ga je ubio. Naposljetku je sretno stigao u Bare vješto izbjegavši sve prepreke vojske i žandarmerije. Do kraja 1918. godine bavio se krivotvorenjem osobnih dokumenata, a ubrzo je izabran za seoskoga zapovjednika narodne straže. No nakon što je optužen za pomaganje u ubojstvu Stanka Bošnjaka, brata seoskog načelnika, sudbeni stol u Osijeku Čarugu je osudio na četiri godine teške tamnice. Kaznu je izvršavao u zatvoru u Mitrovici, no nakon četiri mjeseca i četrnaest dana provedenih u zatvoru 30. prosinca 1919., dok je cijepao drva za tamošnju općinu uspio je pobjeći iz zatvora i otada mu se gubi svaki trag.
Čaruga postaje bjegunac i time počinje njegova razbojnička djelatnost sve do konačnoga uhićenja u zimi 1923. godine. Prometnuvši se u III. kategoriju zelenoga kadra, koristio je unutrašnje (ne) uređenje države i slabost žandarmerije. Početkom 1920. godine pismom je javio ocu Proki da je živ, svjestan da ne može ostati kod kuće jer će ubrzo biti uhićen. Može se pretpostaviti da se skrivao po slavonskim šumama, na obroncima Papuka i Krndije, a spavao je u stajama, no poznato je da je dane provodio u lokalnim gostionicama. Kako bi se prehranio, bavio se krijumčarenjem duhana, no uskoro počinju organizirane pljačke, jedna za drugom. Tko je, za autora knjige, zapravo Čaruga? – On je uistinu slika i prilika monarhističke Jugoslavije, unitarističke države čiji su počeci obilovali političkim nestabilnostima, pljačkama Zelenoga kadra, sveopće anarhije te nesustavnosti i nereguliranosti unutarnje kontrole. Što vam govori kada jedna država koristi pravni sustav i uzuse iz doba Austro-Ugarske Monarhije, protiv koje se “borila”? Zbog toga sam u uvodu baš istaknuo citat Čarugina odvjetnika dr. Vladimira Bujhera. Društvo monarhističke Jugoslavije može kritizirati Čarugu kao vandala, razbojnika i ubojicu, ali prvo mora pogledati sebe jer je sustav dozvolio rast i razvoj takvih osoba. Čaruga nije bio jedini, ali bio je najpoznatiji. To nam najbolje govori činjenica da je žario i palio kontinentalnom Hrvatskom godinama, a tek jedna njegova pogreška omogućila je oružnicima da ga otkriju i naposljetku uhite.
Sada je jasno – Čaruga je najpoznatiji razbojnik Hrvatske u 20. stoljeću. Dodatni problem i tadašnjem represivnom aparatu, ali i meni kao istraživaču bila je spoznaja da su se mnogi razbojnici predstavljali Čaruginim imenom. Ipak, sudski je proces uspio dobro valorizirati što je pravi Čaruga, dakle, Jovan Stanisavljević, počinio – kaže Vlatko Smiljanić, koji je knjigu počeo pisati i prikupljati materijale prije osam godina.
Posveta majci
– Bilo je to vrijeme dok sam još bio virovitički gimnazijalac. Put u Osijek kako bih istraživao Čarugu bio je i posljednji put s mojim, sada pokojnim ocem. Posljednja fotografija s njime je nastala baš kod Čarugina groba u Osijeku u listopadu 2011. godine. On mi je bio najveća motivacija za daljnji rad. Knjigu sam posvetio svojoj majci Jadranki koja je ustrajno uspjela, uza sve nedaće, materijalno omogućiti i poduprijeti moje akademsko obrazovanje. Sada, kada me dijeli tek nekoliko tjedana do obrane diplomskoga rada i završetka fakulteta, želio sam da ova knjiga bude simbolična zahvala upravo njoj. Naravno, izrazito sam zahvalan profesorima s Fakulteta hrvatskih studija, gdje sam naučio kako čitati, pisati i razumjeti povijest. Mislim da su to tri najvažnija postulata koja svaki povjesničar mora znati, naučiti te kritički i argumentirano primjenjivati u radu – zaključio je Vlatko Smiljanić.
Bogom dan za današnju državu! Uklapa se ko kec na desetku!