Smije li se ušutkati Ceca Veličković a da to ne bude "kršenje ljudskih prava"? Pokušaj lokalnog hrvatskog političara da je gazde izbace iz svojih kafića, prvi je takav pokušaj. Rodonačelnik te ideje nije objašnjavao kani li svoju zamisao proširiti na nacionalnu razinu, ili će se zadovoljiti samo lokalnom akcijom. Krene li pak akcija "Ceca go home!", tko zna koliko bi ovdašnjih kafića, krčmi i birtija ostalo bez svoje omiljele pjevačic, odnosno gostiju bez dragog im zvuka. Ceca je ovdje dakako samo metafora za druge slične folk-zvijezde istočnjačkog sounda koje prodiru u Hrvatsku. Netko ih ovdje očito voli. Da ih se ne sluša - zar bi ih gazde puštali? Usprkos tradicionalnom pozivanju na "svoju kulturu", Hrvatska se ipak pokazuje prijemčivom za nešto što sociolozi kulture zovu "sadržaj za nizak ukus". Izgleda da je stari čangrizavac i grintavac Krleža barem malo imao pravo kada je o tome tradicionalnom pozivanju govorio s ironijom. Bliskoistočni zvuk skoro da je postao hrvatski zvuk. Da nije bilo rata, vjerojatno bi se Brena i Ceca orile po Lisinskom. Sve je išlo prema toj mogućnosti. Tragične ratne sudbine mnogih i slika Lepe Brene utegnute u maskirnu uniformu vjerojatno su neke ovdašnje fanove ohladile. No, ostalo je dovoljno onih koji bi sada ispunili Dom sportova da se ona u njemu pojavi i cikne "Cile sitnije". Uz Cecu se vežu još ružnije ratne asocijacije. Prva je svakako Arkan. Ali unatoč tome njezine se snimke švercaju u Hrvatsku i u njoj slušaju. Simplificirana objašnjenja uvijek se svode na tvrdnje da jedan dio to sluša "iz fore" i "iz štosa", odnosno da to čine "ruralni tipovi" u gradu. Činjenica da među strasnim Cecinim slušateljima ima i ratnih stradalnika samo je naoko apsurdna. Ona pokazuje koliko je dubok i trajan "kulturni sloj" koji je ta muzika ostavila još prije rata. Priča o "poseljačenju hrvatskih gradova" - kao glavnom razlogu za otvorenost gradova prema toj vrsti glazbe - zapravo je alibi za "nečistu savjest", podvjesna želja da se sačuva iluzija o našoj "visokoj kulturi". Može se Cecu izbaciti iz kafića Čazme, Čakovca, Drniša, Zagreba..., ali baci je li se kroz vrata, vratit će se kroz prozor. Dugogodišnja "kulturna kolonizacija" - koja se nije odvijala bez ovdašnjeg pristanka - ne može se prebrisati ni preporukama ni zabranama. Može li zemlja koja nema ni sedam posto visokoškolovanih ( intelektualaca puno manje) ostati imuna u susretu s "estradnom kulturom" istoka?
MILAN JAJČINOVIĆ
